PINGVINI

ANATOMIJA I IZGLED:-Veličina i težina:

Razlike u veličini i težini raznih vrsta pingvina su značajne, no građa
tijela i perja je, suprotno tome, unutar porodice vrlo homogeno.

Patuljasti pingvin (Eudyptula minor) naraste samo do 30 cm a težak je
najviše 1-1,5 kg, dok su carski pingvini (Aptenodytes forsteri) svojom
dužinom tijela do 1,10 m i težinom do čak 40 kilograma među najvećim
članovima podrazreda Neognathea. Ta razlika u veličini objašnjava se
Bergmannovim pravilom i upravo se pingvini najčešće navode kao primjer
tog pravila. Većina vrsta je samo neznatno teža od težine vode koju
istiskuju svojim tijelom, pa im je zbog toga relativno lako roniti.


-Građa:

Zbijeno tijelo s uskim ali snažnim perajama u koje su im se preoblikovala krila čini ih vrlo dobro prilagođenim životu u vodi.

Za razliku od drugih ptica koje ne lete (nojevke), pingvini imaju na
grudnoj kosti izraženo visoko oblikovan greben na koji se veže snažna
letna muskulatura. Za razliku od letenja zrakom, zbog većeg otpora vode
kod plivanja pod vodom potrebno je jednako toliko energije za spuštanje
kao i za podizanje krila. Radi toga imaju pingvini veću površinu
lopatica od svih drugih ptica, jer se na nju "prihvaćaju" mišići koji
pokreću krila. Kosti nadlaktice i podlaktice su u laktu kruto srašteni
u ravnoj crti što perajama daje veću čvrstoću. Kosti, koje su inače kod
ptica šuplje, kod pingvina su guste i teške jer im nije potrebno
smanjenje težine radi letenja, a cjevaste kosti su im ispunjene gustom,
uljevitom koštanom srži.




Bedrene kosti su vrlo kratke, zglobovi koljena kruti a noge jako
pomaknute prema natrag što uzrokuje njihov neobičan, uspravan hod na
kopnu. Stopala na kojima imaju plivaće kožice su relativno kratka, pa
ptice na kopnu stoje na petama pri čemu im kruta repna pera služe kao
potporanj. Rep im je vrlo smanjen. Kod drugih ptica koje rone, rep
služi kao "kormilo", dok su kod pingvina tu ulogu preuzele noge.

Većina pingvina nema dugačak kljun, ali je zato vrlo snažan. Iznimka su
veliki pingvini (Aptenodytes), čiji je kljun, vjerojatno zbog
prilagođavanja na plijen koji su brze ribe, dugačak, vitak i lagano
savijen prema dole.

-Reguliranje topline:

U svom okolišu su pingvini izloženi dijelom ekstremnim klimatskim uvjetima.
Tome su se prilagodili raznim anatomskim osobinama.

Za toplinsku izolaciju imaju prvo i do tri centimetra debeli sloj
masnoće iznad koje su složena tri reda vodonepropusnog, gusto međusobno
prepletenog i po cijelom tijelu ravnomjerno raspoređenog perja.
Dijelova kože na kojem ne rate perje, Apterin, koje imaju gotovo sve
druge ptice, pingvini uopće nemaju. Jedina iznimka su neke tropske
vrste koje nemaju perje na licu. Zrak koji se zadržava u slojevima
perja također efikasno služi u vodi za sprečavanje gubitka topline.

Pored toga, pingvini imaju vrlo dobro razvijen sistem "prijenosa
topline" u perajama i nogama. Arterijska krv koja dolazi u ekstremitete
velikim dijelom prenosi toplinu na venoznu krv koja se iz njih ohlađena
vraća prema tijelu i grije ju prije nego što uđe, tako da se gubitak
topline smanjuje na minimum.

-Vid i sluh:
Oči pingvina su građene da omoguće oštar vid pod vodom. Rožnica im je
ekstremno ravna, tako da su ptice na kopnu lagano kratkovidne. Kod
vrsta koje duboko rone, kao što su carski pingvini, su osim toga pupile
krajnje rastezljive tako da se oči mogu vrlo brzo prilagoditi na
različitu količinu svjetlosti prisutnu na površini vode, pa zatim na
stotinjak metara dubine. Prema sastavu pigmenta se smatra da pingvini
bolje vide u plavom nego u crvenom dijelu svjetlosnog spektra, te da
vjerojatno vide i ultraljubičasto svjetlo. Kako se crveni dio
svjetlosnog spektra filtrira i gubi već u gornjim sloju vode, ovo
svojstvo se može razumjeti kao evolucijska prilagodba uvjetima života
pingvina.

Kao većina drugih ptica, niti pingvini nemaju vanjskih struktura uha.
Kod ronjenja, posebno snažna pera ih vodonepropusno zatvaraju. Kod
velikih pingvina je osim toga rub vanjskog uha tako povećan, da se može
zatvoriti i tako zaštititi unutrašnje i srednje uho od oštećenja do
kojih može dovesti pritisak kod ronjenja na veće dubine.

Pingini se na kopnu međusobno sporazumijevaju glasanjem zvukovima koji
podsjećaju na zvuk trube. Neki puštaju glasove poput magarećeg revenja,
pa se jedna vrsta i zove magareći pingvin. Međutim, pod vodom pingvini
ne puštaju glasove. Nije jasno, da li se ne glasaju da ne upozore
grabežljivce na svoju prisutnost, ili kako ne bi prestrašili
potencijalnu lovinu.

RASPROSTRANJENOST:

Pingvini žive u otvorenim morima južne polutke. Naročito su česti u
obalnim vodama Antarktika, Novog Zelanda, južne Australije, Južne
Afrike, Falklandima smještenim ispred istočnih obala Južne Amerike ali
i na zapadnoj obali sve do Perua kao i na Galapagoskim otocima u
blizini ekvatora. Kako pingvini vole hladnije predjele, u tropskim
područjima se pojavljuju samo ako postoje hladne morske struje. To je
slučaj s Humboldtovom strujom uz zapadnu obalu Južne Amerike i kao i s
Benguelskom strujom duž zapadne obale Afrike koja dopire sve do
ekvatora.

Većina vrsta živi između 45. i 60. stupnja južne zemljopisne širine.
Najveći broj jedinki živi uz Antarktik i na obližnjim otocima.