Boris Pasternak

SAN
Snio sam jesen u magli stakala,
drugove i tebe u veseloj klapi, i
kao soko što za krvlju vapi,
duša je moja na ruku ti pala.

Al vrijeme je išlo, starost ga je takla,
i kruneć okvire koprenom od srebra,
zora je iz vrta osipala stakla krvavim
i tužnim suzama septembra.

Vrijeme je starilo. U fotelji svila ko
led je pucala, sva trošna i bona. Pa i
ti zašutje, a glasna si bila, i san
utihnu poput zvuka zvona.

Probudih se. Ko jesen, puna bola
bijaše zora, a vjetar, pun jeze,
ko laku slamu što kiši iz kola u
bijegu nebom raznosio breze.


PROLJEĆE

Ja sam iz ulice gdje se topola čudi, gdje
daljina drhti, kuća se boji pada, gdje
zrak je plav kao svežanj u ljudi koje su
iz bolnice pustili iznenada.

Gdje je večer prazna ko priča prekinuta,
koju zvijezda nije dovela do kraja, pred
kojom u čudu mnogi pogled luta, bez
izraza, nejasan i bez sjaja.

BEZ NASLOVA

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.

Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.

S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.

Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.

Riječ "ljubav" prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.

Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?

Larina pesma (Lara's theme)
Znam, Laro, znam da pamtiš onaj dan
Kada je s njim nestao jedan san

Još tuga spi na bledom licu tvom
Bez njega, znam, hladan i pust je dom...

Stepom čete vojnika jure
Strepiš da l’ živi još uvek on...

Vojnici svi sad vole pesmu tu
Zajedno s njim pevaju uvek nju!

Znam, Laro, znam da pamtiš onaj dan
Kada je s njim nestao jedan san

Vreme leti a njega nema
Laro, znaj, ipak će doći on

Čuj, Laro, čuj zvuk stare pesme te
Kroz tamnu noć ona ti vraća sve...