Matija Beckovic

Rece mi jedan coek

Rece mi jedan coek
na jednom mestu,
kod jednog coeka,
jednu stvar,
ne mogu ti reci dje,
odma bi se setio koji je.

Taman se dan od noci odvajao,
kad ono,
no je bolje da ne znamo ni ja ni ti za ovo,
i dje ti bijag poceo pricat,
taman u cik zore,
a zove neko po imenu ta i ta,
dodje tu i tu,
u tome u cemu si,
te ja iz onijeg stopa,
ja s ove bande, on s one,
ojd, ojd, ojd, bolj, bolj, bolj,
kad imam koga i vidjet.

Samo ja ovo s tobom,
da ostane medju nama,
kazem ti ko tebe,
ovo ti pricam s ovu stranu vrata,
to znamo ja i ti i crna zemlja,
to nije da reces ko bilo i o cemu bilo,
no zaista biranik izmedju nas,
bez omrazi i ikakve ile,
znas ga ti posigur.

Te ti on mene tupa i tupa,
da te strag uvati,
da ne vjerujes usima,
da se to moze desiti onome coeku,
nije coce - jes bogomi, - ama velis li -
velim,
sve istinsku istinu, istinit coek, nije od
onijeg,
visega cuda nijesam cuja u moje dnevi.

A Bog ti jedan, zadjosmo u debeli dan,
zadjosmo u duge i siroke,
a ono se naoblaci, Bog naredi uljev kisani,
mece svecice, pukli Bozje nerimi,
suvo ni pod pazuo, sve cicera voda,
a mene koto na vatru, ona uzica bjeljavine,
a ocu da cunem sta ce mi reci,
te ja poitaj, a on ceki ceki da zavrsim.

Sve da mi je neko prico ne big vjerovao,
toga kukanja, u snu se snilo,
te savi one djuzine, pa jopet nagradi,
Samosazdana ruko Bozja,
sapti, sapti, sapti,
a obrni se da ko ne cune,
taman ko ovo mi,
nije coce - jes bogomi - e vidio - vidio,
jes - nes, dana mi danasnjeg,
more li to bit - more.

Te zivni, zivni, necemo nikud,
vidji dje je sunce, zaranci, omrkosmo,
te ta dan to tu osta,
zemlje mi u koju cu,
pricam ti ko da cu sjutra da mrem,
ovo bez tebe danas nijesam nikome,
a ne big voleo ni ti posele,
tu nije bilo nikoga do Boga,
pod kaul,
to ni zemlja ne zna,
nemoj preko usta da grdan nijesi,
ne gubi dusi mjesta,
e sam ja coek od svojega posla,
ljudi su me tako cijenili dosad,
a tako mislim i posad,
dok mi se ne uspe zemlja na obraz,
oba mi svijeta,
umrloga mi sata.

Na jad mi dodje dan
i dje ga sretog,
a kuces mimo ljude,
da me puska ubi bio bi raetni,
to je bilo za nevjerovati,
ne mogu ti reci sta
odma bi se sjetio,
to je on mene u povjerenju,
a mene je ko podkamen,
a to u tebe gledam,
tisti me na dusu,
ne mogu ti reci sta,
ne cula mi se rijec,
gluvo bilo,
olaknulo mi je,
a znam neces nikome.

Kune se u jedno dijete, u kamen zatuca,
glave mi,
prs u grlo, jes pa jes, pod garanciju,
ako je on mene lago ja polagujem,
a sto bi me lago - da izlaze kolac,
a ne vjerujem bogami,
to je medju nama zaista ko najbolji,
ne mogu ti ga kazat,
odma bi se sjetio,
znas ga ti, da ga ne imentujem,
no otvori oba, vidis koja su vremena.

Rece mi ta coek,
kojega nikad ocima nijesam vidio,
sad me ne zapitkuj kako to,
iskoci abgara ko djavo iz torbe,
tuknu mi na uvo,
a ne znam vljedomo,
ma nemoj - moj bogomi - ama neka,
e kad je tako - vjeruj bogomi,
tako ce i biti,
ovijem rijecima zasu,
pomagaj sude nebeski,
a kako to - kako im se trag utro.

Rijece mi pod cijenu zivota,
ja nikako da se alavertim da se to
moze desit.
vjeruj ga - taman je tako,
nije to iz njegove glave,
pade cic na zemlju,
svojijem bi prstom oko izbio,
a on udri, udri, Gospodu se poklanjam,
sve mu zadnja prvu pritiska,
ko da mu kisa naodi iz jezika,
reko bi coek nece nikad,
nemoj ovo kome,
ni crnoj zemlji,
no prs na usta,
e bi se odma znalo ko je reko,
ma sta velis - velim bogumi.

Tucismo se taman nonje, og junace,
e volig bi da nijesmo,
e moze bit nesto pa cudno na mene,
to se mene uvijek scelo,
da me snadju jadi na pravdi Visnjega,
da se sve izlize i istanji,
na kule na vile,
da se spuze ko led izmedju prsta,
pa da od toga ne bidne nista,
pa ce bit da sam ja reko,
a ova godina znas kakva je bila,
ni suve, ni sirove, ni okolisa,
kuj bi ona pilez, prosula po famelja,
desetoro onijeg puza,
jedno drugome do uva,
no rijec iz usta ko kamen iz ruka,
je li - jes, nije coce - jes bogomi,
nema se kuj,
a u jednu ruku milo mi je te mi rece,
da to ne cug ne big prezalio,
ne smijem ti reci sta,
no se pripazi dobro.

Nemoj da bi ovo kome za otkup zivota,
ja ovo tebe, a ti nemoj nikome,
to on ne bi drugome,
a mene je ko podkamen stanac,
povrg svega jada jos i to,
nemoj me nista pitat,
kazo big ti da mogu,
nemoj ovo daljit,
to je coek koji zna svake niti,
nijesam ti smio ni ovoliko,
ako jes - ako nije.

Te ti se on mene takvu i takvu stvar,
da me ne zapadne jedne da izgovorim,
koliko izgovori li ti odje,
no ne zaboravi na koju si,
medom ti se presjekla,
dusmanin ti je ne prekinuo,
taj jezik u vilice ne uvodi,
a imo je i rasta, noci mi nocasnje,
valjetno ime Bozje,
granu zora a on zaparadio,
sve iz jednog vitilja ,
a ja slusa, slusa, slusa,
ovijeg mi nebesa, aug, aug.

Tako ni prodje dan i noj, dvije
poluredice,
sve od rasvita do smirovista,
granu li to zore - ogranu bogami,
ne umjesmo se razdvojit,
taman ko ovo mi,
ne bilo primjenjeno,
no ja ne misljag ni o cemu no o
svome jadu,
ali kad navlaci pricu i jade zaboravig,
a pogotovu kad mi spomenu za toga coeka,
to i to, tu i tu, na tome i tome mjestu.

A nije ni do Bog,
a jes bogomi,
a prekrsti se lijevom kod desne,
moze li to bit - moze bogomi,
nemo me sad nista pripitkivat,
i da ti kazem neces mi vjerovati,
a mene da je neko drugi vaistinu ne big,
to je ostalo tu i tutilo,
i tu zapecati,
zemlje mi u koju cu,
oba mi svijeta,
umornog mi sata,
ovoga mi nimeta,
zivota mi svacijega,
no otvori cetvere,
i pazi,
ne smijem ti reci na sto,
i nemoj,
ne mogu ti reci sta,
no dobro utuvi i ne izvrzaj iz glave,
e ces svakogaa svoga u crno zavit,
svakoga ko ima ise u tebe,
nemo me nista zapitkivat,
nijesam ti smio ni voliko.

Kosovo polje

Kradu mi pamcenje,
Skracuju mi proslost,
Otimaju vekove,
Dzamijaju crkve,
Araju azbuku,
Cekicaju grobove,
Izdiru temelj,
Razmecu kolevku.

Kud da cergam s Visokim Decanima?
Gde da predignem Pecarsiju?

Uzimaju mi ono
Sto nikome nisam uzeo,
Moje lavre i prestonice,
Ne znam sta je moje,
Ni gde mi je granica,
Narod mi je u najmu i rasejanju,
Pale mi tapije
I zatiru postojanstvo.

Zar da opet zatrapim Svete Arhangele?
Da mi pomunare ponovo Ljevisu?

Ocni zivac su mi odavno rasturili,
Sad mi i beli stap otimaju,
Zrtveno polje sa krvavom travom
Ne smem da kazem da je moje.
Ne daju mi da udjem u kucu
Kazu da sam je prodao,
Zemlju koju sam od neba kupio
Neko im je obecao.

Ko im je obecao
Taj ih je slagao,
Sto im ne obeca
Ono sto je njegovo?
Zato jurisaju na mene udruzeni
Kivni sto sam ih poznao.