Ibrica Jusić

VOLIM TE

Volim te uvijek
I kad se budiš
I kad na licu šminke nemš
I kad si ljuta i kad se čudiš
I kad bez mene na ples se spremaš
Uvijek te volim
Hoću da znaš

Volim te ne znam kako da odolim
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim
Volim te kada si blijeda i sjetna
I kada bore imaš na licu
Volim te kad si divlja i sretna
I kad u ruci držiš pticu
Kada ništa nećeš da mi daš

Volim te ne znam kako da odolim
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim

Volim te uvijek
I kada sanjaš
Kada ne pišeš mi kad te nema
Kada od mene stalno se sklanjaš
Volim te kad si posve njema
Kada šutiš poput ribe baš

Volim te ne znam kako da odolim
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim

Volim te uvijek
Čak i tada
Kad ne volim te
Kad si sama
Kad večer pada iznad grada
Volim te kada se praviš dama
Kad ne voliš me kao sada
U tome i jest život naš
U svakom slučaju te volim
U svakom slučaju te volim


JUBI SAN VAŠU 'ĆER
Tili ste drugog od prvog trena
Čestitog momka iz najboje kuće
Niste joj dali da postane žena
Niste joj dali da je srce vuče.
Tili ste drugog, to ste joj rekli
I to da šoldi ne rastu na grani
Nego nek čuva sve ća ste stekli
I ća ste za nju čuvali na strani.

Jubi sam, jubi vašu 'ćer
Ma niste tili marinera
Tili ste momka na svom mistu
TIli ste zeta indžinjera.
Jubi sam, jubi vašu 'ćer
Ja koji ne znam di bi sada
Sad kad je davno tuđa žena
Ća vridi srcu da se nada.

NIste joj dali ni da mi piše
Kako se budi kad se svega siti
I kako more priča sve tiše
I kako često zaladi i liti.
Niste joj dali da sricu krije
A niste znali da u mraku plače
Za vas sam osta isto ka prije
Susidov mali sa četvero braće.

Jubi sam, jubi vašu 'ćer
Ma niste tili marinera
Tili ste momka na svom mistu
TIli ste zeta indžinjera.
Jubi sam, jubi vašu 'ćer
Ja koji ne znam di bi sada
Sad kad je davno tuđa žena
Ća vridi srcu da se nada.

STARI SEBASTIJAN


Svakog je dana pijan, stari Sebastijan
na mansardi on vlažnoj živi i samo krevet ima,
i jedan stari sanduk, i jednu sliku prašnu,
i štap od crnog drva, na vrhu kuglu glatku.

Uvijek je pomno odjeven, uvijek svježe brijan,
u džepu ima rubac, pod vratom plavu mašnu,
svakoga dana dođe on tako, oko devet
u zabitu kavanu, i sjedi u svom uglu.

Za jednim malim stolom, do zadimljenog bara
šapćući tiho: "Klara... Klara... moja Klara"

I sluša kako žice trepere, i kako plače, plače
iz violine nešto, i kako pjeva tanja
i traži uvijek isto: tri pjesme sjetne, stare
i nemarno po stolu zgužvane baca pare.

I zatim stegne čašu u ruci malo jače
konobar samo staklo sa stola pred njim sklanja,
dugačak račun piše i pomalo ga vara
a Sebastijan zuri i oči mu se žare.

Za jednim malim stolom, do zadimljenog bara
šapćući tiho: "Klara... Klara... moja Klara"

Svakog se jutra vraća polako Sebastijan
i uđe u kuću tiho, jer zna on da se ljube
u hodniku, i nikad ne pali zamo lampu
na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu štampu.

I uspinje se vrlo polaku uza stube,
i dođe tiho gore pred svoja vrata stara
lagano ih laktom gurnu pospan, pijan
šapćući tiho:" Klara... Klara... Klara, moja Klara...
Klara... Klara... moja Klara... o Klara..."

MAČKA

Ugradu, nije važno ime, u praznoj sobi kaže priča.
I usred ljeta, usred zime, ja vidim tužnog mladića.
on živi sam i ko' zanesen, u svom svetu od papira.
a vani sunce, kiša, jesen, a vani verglaš svira.

No, jednog dana sum kraj vrata, to neko nezvan ući želi.
u njegov život poput tata, da njegovu samoću deli.
a vani zima, vani snježi, i pored praga mačka leži.
on pruža ruke ko' da sanja, a vani zora svetlost danja.

No u tom času , u tom trenu, pred sobom vide nagu ženu.
i on joj reče "Budi moja" - a ona kaže "Biću tvoja"
i sve što ima, mladić skupi i stavi trgovcu na vagu.
da prstenje od zlata kupi i haljine za svoju dragu.

i sve što ima, mladić skupi i stavi trgovcu na vagu.
da prstenje od zlata kupi i haljine za svoju dragu
da zlato želi, a ne haje, za skromnu halju što joj daje.
i tužni mladić, svako veče, u novu krađu opet kreće.

Jer on je želi, on je ljubi, i želeo bi je da je mazi.
al' zna sa dvoju ljubav gubi, bez darova i ruku praznih.
I reši sada, još ove noći, u zadnju krađu on će poći.
U zoru se mladić vrati, da strašnim novcem ljubav plati.

I donese joj dragi kamen u svijetu najlepši od sviju
u kom se kao jedan plamen, sve vatre ovog sveta kriju
i vide žena ruke pruža i ljubi kamen kao muža
i kao što njega nikad nije uz tjelo hladan kamen grije.

I dok se njemu lice grči, u sobu uđe miš i trči
i kao mačka skoči žena na plen se baci istog trena
i stiže ga i njeni zubi, već traže meso koje peče
i ženi koju mladić ljubi, sa kuta usne krv poteče.

U strahu mladić oči sklopi, te strašne slike neka odu
on vide lađu što se topi, i svoju ljubav na tom brodu
a kada opet nađe snage, on digne veđe žene nema
i tad mesto svoje drage, on vide mačku kako drema

kroz prozor uđe svetlost danja, on pruža ruke ko' da sanja
sad opet mačku samo ima a vani studen, sneg i zima.