Željko Krznarić

ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu
ova kisa u prvoj slici budjenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek

ako se nikad nismo voljeli
onda je cudno to zbivanje zivota
u magli i sjenama dana prevarenih
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojis
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim ocima
stisaju bitke
i sve postane zaborav
i kad ti vjerujem
onda znam da ono sto smo zivjeli
jedino ljubav moze znaciti



Se non ci siamo amati mai
Allora e' inutile questa mattina bianca
Sul mio viso
Questa pioggia racchiusa nel primo quadro
Del mio risveglio e
La poesia che rimane nel cuore per sempre

Se non ci siamo amati mai
Allora e' strano questo succedere della vita
Nella nebbia e nelle ombre dei giorni ingannati
Ma io ti credo anche' quando non esisti
Anche' quando non ci sei nei libri
Quando nei tuoi occhi stanchi cominciano
A calmarsi le battaglie
E tutto diventa l'oblio
E quando ti credo
Allora so che quello che abbiamo vissuto
Puo' significare soltanto l'amore

NOĆAS SAM TE OPET ZAVOLIO

noćas sam te od dva do četiri
gledao kako spavaš
pušio cigaretu za cigaretom
dok je nad Zagrebom kišilo
kao da neće prestati
noćas sam ti pričao
jezicima koje ne razumiješ
vidio sam boju tvog sna
na umornim kapcima
i pomiješao sjećanja
boli i radosti

tvoju ljubav sam uporno
u sebi učio napamet
da me ne bi prva prehlada
bacila s nogu
noćas sam te opet
zavolio jako
dok je nad Zagrebom kišilo
kao da neće prestati

DA LI ĆE ME NEKAD TVOJE RUKE PREPOZNATI

da li će me nekad tvoje ruke prepoznati

kada u nama bude

već mnogo jeseni i zima

kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša

i kada me možda više neće biti

da li ćeš ponekad zaplakati noću

kad te sjeti davna zaboravljena pjesma

na sve ulice i restorane

na sva ona mjesta koja ćeš pamtiti

po našoj nježnosti

i ljubav u kristalnim prozorima

plavim maglama

da li ćeš ponekad zaplakati

u prvi sumrak novog proljeća

u toj jedinoj preostaloj zraci

razbijenog sunca

kad osjetiš još jednom dodir mog dlana

kad me više možda neće biti

a sve će biti kao prije

i ona rijeka

i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama

u koje smo htjeli

da li ćeš me ipak zaboraviti

u predahu dvije ljubavi

a znaš da nam usne od istog poljupca boluju

i da nas ista tuga progoni stoljećima

NE PITAJ KUDA SAM OTIŠAO

ne pitaj kuda sam otišao

gdje sam u kojem vlaku

prespavao svoje stanice

i koji mi je to snijeg u očima

bjelinom sjao

nad tvojim čelom

ne pitaj

ne lomi svoje srce u predvečerje

ne tuguj za mnom

šta sam ti ja mogao dati

skitnica

dijete tuge

ja koji sam za svojom zvijezdom

lutao i lomio nježnosti

ne pitaj stvarno

šta je samnom bilo

gdje me zora dočekuje

tko me ubija

i tko plače nijemim plačem

ne budi se sa mojim imenom na usni

tamo na sjeveru

bit će netko sličan meni

govorit će posljednje noćne vijesti

da sam možda mrtav

udarit će ptica kljunom na prozor

i ne misli suviše o meni

jer ćeš od tuge umrijeti

a ja to neću ni znati

Ovo je pesma koja će te čekati

Ovo je pjesma koja će te čekati
iza svakog kuta
iza svakog osmijeha
pjesma koja ne zna prestati biti draga
i samo će te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oči nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo nečem
a u stvari misliš o meni
ova pjesma ima stotinu zadaća
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noći
ja sam joj naredio da te čuva
kad se miris marelica spusti niz ramena
jer znam da je najteže
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene
ova pjesma će ti biti moje ime
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli.

sve ovo

u ovoj boci prepunoj tjeskobe
moje ruke na tvom ramenu
ova muzika tvojih prstiju
sve je to sadasnjost
u kojoj tutnje proslosti
nekih drugih ljudi
koje smo voljeli
koje smo voljeli
i nikad ih nismo razumjeli
a njihovi snovi
isto tako i nasi leze negdje
pod slapovima zutog lisca

nismo nikad izdrzali
napade podmuklih jeseni

i zato ove veceri
skriven od svih
umotan u agnus dei
malog Mozarta
osjecam bol praznine u mojim zjenama
nepodnosljivu bol za tobom

sve ovo

ove stanice koje su ostale
u dubokim snjegovima
bogatih zima
nasih nevjera
usana priljepljenih uz zamrznuta stakla
veceri u kojima smo se lomili dusama
i pozivali prijatelje
oprastali neprijateljima

ljubavi moja
u cemu smo grijesili
koga smo tjesili
kad je i nama bilo tesko

kazem ti
sve ovo sto nam se nakupilo u srcu
kao gorka pica
u zadimljenim kaficima
kao stihovi koji su se topili
na plamenu svijeca

sve je to moja bol vecerasnja

sve su to usne koje sam ljubio
i koje sapucu i danas
slatke primamljive tajne

sve sam to ljubavi ubio
krstareci sjeverom
gubeci sve vrijedno i dobro

gubeci i tebe

ulovili ste me gospodjo u zamku

priznajem

priznajem to u trenutku nekom cudnom
i maglovitom
u sjeni meni nepoznatih rijeci
u trenutku malog nocnog razgovora
i dalje sve do onog dana
one godine nepresusnog ljeta
koje nam je udarilo vrelim kapljama po licu

gospodjo

to je bila pjesma koja se radjala
na mojim dugim putevima
koja je zapocela jos tamo u Varazdinu
ne znam u kojoj je to bilo eri
modernizam ili nesto drugo
ali bit ce ipak da je tako moralo biti
to nisam mogao izbjeci
jer moje su me pjesme na to navele

i danas eto ja priznajem

ulovili ste me u zamku gospodjo

vas stas nepobitno divan
vas pogled ruke grudi i sve ostalo
da ne pricam kako je bilo
ljubiti se u toplom krevetu
dok su se zore plave gnijezdile u zjenama
zaista je prekrasno bilo

ali vi ste onda bili otkrovenje
mojih mladenackih zanosa
vase dijete danas je zacijelo prava djevojka
i ja ne znam koliko ste puta pomislili na mene
dva tri stotinu puta ili mozda nijednom
mozda ste i drugima tako zamke postavljali
kao meni

ali kazem vam

nikad vise nije bilo tako toplih kisa
u prostranim krajolicima

nikad nije bilo tako toplih pogleda
na mom licu koje se topilo u vatri
vasih suncanih dlanova

pa priznajem

ulovili ste me u zamku gospodjo
iz koje se tesko izlazi

ona jedna ni velika ni mala
ona jedna kao dama
iz prijestolnice svijeta
s elizejskih polja u zaledju Zagreba

ona jedna u dosluhu sa svim mafijama
sa svim geografijama
skripturalna metresa
koja moli boga da je sacuva od svega
od naglog stresa
ona jedna ni crna ni plava
samo jedna prosjecna glava
ocjena dobar u zavrsnoj svjedodzbi
ocjena pet za sve drugo
sto nije bilo to malo prije
sto nije sto nije
ona se smije zubima bjelasa
ona jedna za dobrobit spasa
zadignut ce suknju kao jedro mornari
navali navali
na ruckove fine i slatke kolace
danju se ljubi a nocima place
ona jedna ni moja ni nicija
svjetska imovina
inventar neba
kad joj kazem znas sto tebi treba
pa toga joj je i previse
dodjite kise potopite staze
ovlazite nam noge
okisite tijela
ona jedna ni velika ni mala
spremna za velika djela
centar svijeta vjetrova i cvijeta
iz prijestolnica bucnih
i ona ima po nekoliko sati mucnih
cija je to osveta za ljepotu
i radost njeznu
zasto je ne ostave te ptice
njeno mirno lice
mirnije je od mora koje snagu gubi
ona jedna nicija na svijetu
svaki put malo umre
kad je netko ljubi

ljubila je
smijala se
kurvinski zagledavala u oci
djecje izmicala

da bi jednom pala

ne sluteci na dobro
nije bilo lose
godina kao i svaka druga
govorila je jasno
prizivala slike
pravdala se da je svemu kriva
neka tuga
neki zanos
sto li
a ljubila je
boze moj
kao da je nekakvo divlje stvorenje
podbadala nogom pod stolom
o seksu mislila sve s nekim bolom
i nekim osjecajem strave
pusila cigaretu za cigaretom
vani je bila zima
a u tijelu vatra
hiljadu stupnjeva strasti
od koje se ludi
i htjela ne htjela


znala je da mora pasti

a kad se pada nek se pada slavno
nek se zavijore zastave
od haljine i rublja
sve sto je sporedno postalo je glavno

pa ljubila je

usnom od vinjaka mokrom
smijala se
zubima cvokotala
pod nekim ustima tudjim
kurvinski u zjene strpala sebe cijelu
i tepala malim andjelima
pijanim vragovima
ostavljala pecat na tragovima

i nije bilo lose

godina kao svaka sto se nize
zima bez snijega
i smrt neka blize

a ona se smijala
sretno se ljubila
malo se tako protegla i grijala
i u malo magle
na minus deset

polako se negdje izgubila

gdje
pijemo viski s ledom

i kavu s okusom tebe

i meni se tako pricini odjednom

kako me tvoje koljeno dodiruje

i to mi je dovoljan razlog

da zaboravim knjige

iz kojih sam dosta naucio

dvije fotelje nama su u tom trenutku

kao dva svemirska broda

i letimo daleko

iza nas ostaje jutro

ostaje rijeka i ova soba

nas dvoje mijenjamo doba

i mijenjamo sve obicne stvari

odlazimo nekud gdje se ljubi i nikad

ne stari

sad smo ljubavno sretni

svoj svemir imamo

i imamo sve

pijemo viski

pristaje nam i lijepo nam je

njezne su ti usne

tako njezne kad me poljube

ti znas tako lijepo zatvoriti oci

i otkrila si tajnu zatvorenog pogleda

zoves me da dodjem

pa tvoja hrabrost nema granica

puna si ljubavi

njezna si

dok pijemo viski pusimo i prebiremo

po proslosti

gramofon svira u nedogled

i to je divno

nas dvoje smo prvi ako nisi znala

prvi smo u dusu sagledali

i zaplakali od srece

od cvijeta si njeznija

od trave meksa

i tesko nam je nebo oblacno

drzati na obrazima

pijemo viski s ledom

i kavu s okusom tebe

dosta nam je svega sto nije kao ovo

da nam je zauvijek tako

od ljepote bi mozda umrli

kao zvijezde

Odlaziš

kažeš zauvijek
uzimaš čak i onaj stari kaput
koji je u ormaru visio
iz čiste sentimentalnosti
i rukavice između ostalog
koje si nosila one hladne zime
kada su ti samo oči bile tople
ljubavi

ova godina je loše počela

ima u tome nešto
što nećemo nikad razumjeti
ima tako nekih tuga
koje ne osjetiš
i koje te zateknu pri buđenju

i sad ti odlaziš

nervozno pališ cigaretu
okreni se još jednom
i pogledaj me u oči
pogledaj u budućnost
koji gori negdje daleko
i reci
pošteno od srca

znaš i sama da takvih ljubavi
nema na svijetu

i sad kada ideš
izađi tiho na prstima
pređi tih par koraka
iz sadašnjosti

zaustavi vjetar

poneku sitnicu namjerno zaboravi
da se možeš vratiti
kad prođu godine
i kad srce zbroji sve dobro i loše

odlaziš

čak i to činiš na svoj profinjeni način
u sobi tišina
samo neka pjesma na radiu
dopola izgorjela svijeća
vani prve pahulje snijega

kraj kakav sam već negdje čitao u romanima

blesav i nepotreban

ubitačan
kraj koji ostavlja tragove

godina će biti loša..

bilo je neceg tajanstvenog
u tom plamenu vasih pogleda
u toj neprestanoj borbi
cvijetova i nesigurnih rijeci
taj mali rat ljubavi izmedju dvije tuge
vino izmjesano u casama
muzika poslije ponocnih vijesti na uzglavlju
u toplini vaseg tijela
i vjerujte
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost taj zrak mirisnih naranci

i bilo je neceg

znam da je bilo malo ljubavnog
u toj kratkoj epizodi
koja je zivjela na vasim usnama

predivna gospodjo
vi ste taj ulazak u ozbiljno neozbiljno shvatili
a meni su se otvarali vidici
meni su u ocima planule zore lomeci mi srce
na beskrajnim zvucima
vasa lomna bojazljivost u velovima snova

i vjerujte
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost svaki vlak
koji donosi mirise juga
u ovu mirnu sliku davnine
i nema vise toga kao nekad
ovo je druga mladost
ovo vise nisu hrabri vulkani
i ne govori se kao nekad

predivna jasnoca mojih retrospektivnih lutanja
ocajnickih pokusaja bjekstva

noc

i eine kleine nacht musik
kao zvono nad celom
kao luna nabrekla nad povrsinom oceana koji umiru
i jos ima neotvorenih strana
i tajanstvenosti u pogledima
kao da nismo oboje porazeni
u tom malom ratu ljubavi
izmedju dvije tuge

da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati

kad u nama bude

vec mnogo jeseni i zima

kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa

i kad me mozda vise nece biti



da li ces ponekad zaplakati nocu

kad te sjeti davna zaboravljena pjesma

na sve ulice i restorane

sva ona mjesta koja ces pamtiti

po nasoj njeznosti

i ljubavi u kristalnim prozorima

plavim maglama



da li ces ponekad zaplakati

u prvi sumrak novog proljeca

u toj jedinoj preostaloj zraci

razbijenog sunca

kad osjetis jos jednom dodir moga dlana

kad me vise mozda nece biti



a sve ce biti kao prije

i ona rijeka plava

i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama

u koje smo htjeli



da li ces me ipak zaboraviti

u predahu dviju ljubavi

a znas da nam usne od istog poljupca boluju

i da nas ista tuga progoni stoljecima

kad si ljubila istinski
onako kako zelis
znas kako
svijece vino vecera

kad si ljubila

mozes li se sjetiti
koji je mene snijeg pokrivao

sad mi je smijesno
casna rijec
nezamislivo mi je

a ima takvih ljubavi
koje treba dobro protresti
prije svake upotrebe

proslo je mjesec dana
od tvog rodjendana
zao ti je sto ti nisam cestitao
ali nisam stigao vjeruj
znas da je uvijek neka guzva

veceras sjedim sam
znam da te cudi ali sam sam
cini mi se da pada snijeg
i brinem o nekim bezveznim stvarima

a ljubio bih te nocas
pozelim to

nedostaje mi ponekad neka ludost
nesto izmedju bola i srece
muzika s kasetofona

i sjecas li se samo
kako smo iskljucili telefon i zvono
a bilo te je sram u pocetku
ugrizla si mi usnu
iscjedila dva limuna u caj
i prolila kavu na cistu bijelu plahtu

znam tvoj broj
i mogao bih te nazvati

ali nema smisla

mozda si vec zaspala
a mozda radis i neke druge stvari

mozda si sada i bolje izabrala

nisi vise onako neozbiljna
ne slusas valjda samo neke gluposti

i znam da si govorila kako bi voljela
da razumijes Zaratrustu
da gledas Shakespearea
zapravo ti si nadarena
ti to mozes kad hoces

a ljubio bih te nocas



znam da je nemoguce

i kazem to tek tako
da shvatis kako mi nije svejedno

zbog onih zvijezda nad gradom
zbog vjetra nad rijekom
i zbog jos puno sitnica
koje zivot zaboravlja
a one ostaju i lebde u zraku
i oko tebe i oko mene

kad se sretnemo
volio bih da imas onu istu haljinu
cini mi se da je bila plava
zguzvali smo je bar deset puta

i nikad nemoj reci nesto
sto bi nas moglo zaboljeti

vrijeme je na tvojoj strani
i to si mi uzela

sad cu otvoriti prozor
i viknuti volim te

grad spava

a snijeg pada

volim te

u venama ce mi se dici
ta preplasena jata ptica

zemljotresi ce tutnjati
u mojim venama
i bit ce mi zao
sto sam istim takvim zenama
proricao sanjive gradove
ne sluteci
kako mi pripremaju padove

nemoj mi isto
prilaziti iz daleka
da ne saznam prerano
kako me ceka bol
u dubini neke praznine

pricekaj malo

neka nas mine
to raspolozenje lutaca

jer znam da na dnu svega
i kod tebe ima

jos neznanog placa

nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate

nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle

nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire

ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi

podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci

... sanjas

opet sanjas

sto ce ti sva ta prostranstva

ljubav neznana

sto ce ti jad poslije svega

prozor otvoren u nigdinu

zrela pahulja snijega

sanjas li sanjas

budalo nepopravljiva

tragacu srece