Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (rus. Сергей Александрович Есенин, Konstatinovo, 3. oktobar 1895. - Lenjingrad, 28. decembar 1925.), ruski pjesnik
U Petrograd je došao 1915.
i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim
motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju. Kasnije se
odao boemskom životu, piću i bančenju, oženio se balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je 27. decembra 1925. razrezao lijevu ruku i vlastitom krvlju napisao pjesmu "Do viđenja prijatelju, do viđenja". Iste noći počinio je samoubistvo objesivši se o cijev centralnog grijanja.
Stvorio je pjesništvo posvećeno selu i prirodi, s mnogo metafora
koje crpi iz seoskog života i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima
karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika
oštro osuđivala "jesenjštinu", pijanstvo, razbarušeni individualizam, kafanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.

Životopis



Kada je stekao srednjoškolsko obrzovanje , "snovi o bogatstvu i
slavi" odvode ga sa proljeca 1912. u Moskvu, gdje namjerava stupiti u
Pedagoški institut.Tim prije, što mu i otac u drevnoj prijestolnici
radi kao mesarski pomocnik kod zamoskvoreckog trgovca Krilova.Trebalo
je da se i sin zaposli u administraciji istog poduzeca, ali kako nije
ustajao kao ostali službenici pri dolasku "gazdarice" u radnju, morao
je napustiti trgovinu, pa privremeno i oca.Materijalno nezbrinut i na
ulici Moskve , Sergej se odlucuje da krene književnim putem.Dolazi u
dodir da moskovskim književnom-glazbenim kružokom "Surikov", koi se
stara o nadarenim početnicima iz radničkih i seljackih redova, i neko
vrijeme stanuje kod njegovog predsjednika S.Koškarova-Zarevog.Kao
surikovcu članovi kluba, radnici tipografije Sitina, pomažu mu da stupi
kao pomocnik lektora u korektorski odjel štamparije.Povezan sa
tipografima, učestvuje na njihovim "konspiracijskim sastancima" i
radničkim zborovima u okolici Moskve;zbog štrajkova 1912. pada u oči
policiji i agenti mu dvaput pretresaju stan.Pišuci Griši Panfilovu o
tome, on podvlaci da mu je osam prijatelja zatvoreno zbog pokreta
solidarnosti sa tramvajskim radnicima, dok je on, kao i svi drugi,
postao sindikalac, i da je pretres kod njega sretno prošao.Iduće 1913.
godine mladi Jesenjin je i više u vodama demokratske sredine.Na putu da
postane još malo pa revolucionar, piše Panfilovu da ga policija prati,
da mu pisma obazrivo otvaraju i da je prinuden da šuti.U toku 1914.
godine Jesenjina u Moskvi pocinju tiskati.Njegovi stihovi, pod
pseudonimom Sergej Molot, izlaze u moskovskim časopisima Dobro jutro,
Dječji svijet i drugim listovima izdavaca I.D.Sitina.istovremeno je
sekretar casopisa Narodni prijatelj, socijaldemokratske grupe
surikovskog kluba, ciji su članovi prije toga objavili i proglas protiv
rata.Ovde Jesenjin predaje za prvi broj svoju "antimilitaristicku
poemu", Čavke, ali policija je "još pri slaganju
konfiskicira".1913.-1914. sluša predavanja na Sveučilištu Šanjavskog,
radi na svom osobnom obrazovanju, čita Bjelinskog, Gljeb-Uspenskog i
ruske klasike,a pogotovo roman Cerniševskog Šta da se radi, dok su u
poeziji ljubimci Kolcov i Njekrasov.Poslije godinu i pol dana u Moskvi,
poremećen ratom i vanrednim prilikama,Jesenjin odlazi u selo.Vrijeme
provedeno u staroj prijestonici ostavlja na njega dubok trag.U poeziji,
kao što se vidi iz njegovog ranog stvaranja, Jesenjin od svoje devete
do šesnaeste godine piše mnoge stihove koji su znacajni "kao put
pjesnika do revolucije".Među njima valja spomenuti Bulkin šare, slagane
u duhu narodne lirike i duhovne stihove posvecene Mikoliju.Proza iz
1909-10, U dubodolini, zatim Bobilj i drug, takoder u narodnom stilu, u
kojim je dan simbol potukaca i slobodnog čovjeka bezzemljaša,
predstavlja beletristicke pokušaje koji docnije nisu razvijani.Kao
osamnaestogodišnji mladic, začuđen što mu listovi ne objavljuju pjesme,
Jesenjin odlazi u Petrograd.Kada se nepoznati seljak-pjesnik, koji je
doskora napasao krave u rjazanskoj guberniji, obreo u prijestolnici,
naišao je na dobar primjer i tešku književnu atmosferu.Petrogradski
saloni i inteligencija potpuno odvojena od naroda bili su siti
literature poze i gesta, bulevarske poezije, pune s jedne strane
banditizma i demimontkinja, a s druge - svilenih toaleta i budoarskog
mirisa velikog svijeta.Osjećala se zaista potreba za zrakom i
svježinom.Umornoj i apaticnoj sredini uoći i u toku prvog svjetskog
rata trebalo je više sirovosti, zdravlja, neposrednosti da bi mogla
održati dušu i interesovanje za umjetnost.Prezasićen otmjenom rječju,
zamor i klonulost vrhova, s druge strane razna revolucionarna
nastrojenja, podupirana ilegalnim radom inteligencije, radničkim
pokretima, štrajkovima, seljackim bunama i protestima gladnih,glavna su
karakteristika vremena u kome se našao mladi Jesenjin u prijestolnici
kao pjesnik.I, naravno, rjazansko seljace u bijeloj ruskoj košulji sa
crvenom vrpcom i seoskim praznicnim čizmama, plavih očiju i guste
kovrđave kose, ovaj pastir koji nije uzalud "iz zvijezda i zora učio
školu", cvrsto vezan za mnogomilijunsko glazbeno tijelo, duše pune
narodnih motiva, odmah je skrenulo pažnju na sebe, i to više od
drugih.On je donio ovoj sredini i otupjelom gradu miris raži i tamjana,
svježinu rodnih stepa, rumenilo rjazanskih zora svu draž ruskoga
sela.Čim se pojavio u Petrogradu, u ožujku 1915., Jesenjin je prišao
pjesnicima iz naroda, cija se grupa formirala još 1912.Ovih ne pjesnika
vec pjevača bilo je mnogo, a među njima treba spomenuti S.S.Klickova,
"seljackog Feta",A.V.Abramov-Širjajevca, pjesnika Povložja a kao
najistaknutijeg N.A.Kljujeva pjesnika oljonecke gubernije.Jesenjina u
Petrogradu odmah prihvataju S.M. Gorodecki i Nj.Kljujev, vođe pokreta
novih seoskih pjesnika, ali u umjetnicke krugove, kao što je sam
govorio u svojim izjavama uvodi ga Rjurik Ivenjev.Dolazak mladog
Jesenjina u Petrograd da traži objavljivanje stihova, slavu i brončani
spomenik znacio je datum u povijesti kluba novih seoskih pjesnika.Kljuc
za razumijevanje ovog uspjeha predstavlja pjesnikov stav prema životu
kao i psihologija seljaka koji prvi put dolazi u prijestolnicu i kome
je potpuno tuđ velikovaroški život.Jesenjin skreće na sebe pažnju i
Maksima Grokog, koji je već osjetio novu poeziju sa Majakovskim na
čelu, izvodeći na put mnoge mlade i talentirane pisce.Ovog puta on
tiska Jesenjinu u svom ljetopisu 1916. usjeve je sparušila suša.Maksim
Gorki u svojim sječanjima bilježi Jesenjinov dolazak u Petrograd i kaže
da je po prvoj njegovoj pjesmi osjetio snagu tvorca.Zato je još tada
zavolio i iskreno pomagao pjesnika-seljaka cije su divne oči i bujna
plava kosa odmah osvojili Petrograd.I Majakovski skicira Jesenjina iz
ranih Petrogradskih dana.Oni se susreću prvi put u jednoj od boljih
prijestolničkih kuća.Jesenjin je tada po Majakovskom, u opancima, u
ruskoj košulji sa "nekakvim vezovima na križiće".i njemu izgleda
teatralan, tim prije što je vec pisao stihove koji su mu se sviđali, pa
bi se i za cipele našla koja rublja.Upitan našto mu i ta reklama
odgovorio je otprilike: "Mi smo seljaci, mi vaše ne razumijemo...i vec
nekako... po našinski....u iskonskoj...u prtenoj".Čim je Jesenjin ušao
u književen krugove i svojom seoskom poezijom nagovijestio snagu
talenta, uzima maha rat i nastaje opća poremećenost u svijetu.On je
ovih dana u Petrogradu i selu, piše i objavljuje pjesme u periodičnim
listovima među kojima i uspjeli ciklus Rusija u kome slika seoski život
u početku i za vrijeme prvog svjetskog rata.Ovi divni stihovi su
istovremeno i jedine patriotske pjesme Jesenjina.Godine 1916. pozvan je
u vojsku.Preko njegovog znanca, D.Lomana, caričinog ađutanta, koji je
cijenio pjesnikov talent, odobrene su mu izvjesne olakašice i umjesto
da ide na front ostao je u Carskom selu.Tu je u to vrijeme živio i
poznati sociolog, književni kritičar i socijalist Ivanov-Razumnjik,
koji je prvi popularizirao Jesenjina kao pjesnika.Od 1914. do zaključno
sa 1916. godinom Jesenjin priprema dvije zbirke, Radunjicu i Plavetnil,
u koje unosi svoje rane pjesme.One predstavljaju gotovo njegovo
cjelokupno stvaranje do revolucije i prvu fazu razvoja.sve su vezane za
prirodu, najcešce za okoliš sela, pored svijeta bajki, mita i
religije.Bukti spektar boja u Jesenjinovim prvim pjesmama u kojima se
ocrtavaju likovi svetaca, narodnih junaka i predstavnika biljnog i
životinjskog svjeta.Ali plava boja preovladava, žari sve, pa prožima i
samog pjesnika.Duša mu je plava, oči imaju plavo dno, i sve što živi
plavo je.Iza svih ovih stilizovanih sličica, u dalekoj pozadini,
nazirala se kao silueta, velika domovina - "crveno polje".To je bila
Jesenjinova Rusija, tiha smirena i sanjiva.Kao što se vidi u prvoj fazi
stvaranja pored okoliša i ideje o zavičaju i domovini,Jesenjin
kultivira u pjesmama i religioznost.U svezi sa tim, osjećanja dobijaju
mistični karakter ili se izlijevaju u pantetistički doživljene
motive.Jesenjinove pjesme prvog razdoblja imaju simbolisticko obilježje
i to u duhu vremena.Simbolizam kao književni pravac i veliki pokret,
trajao je u Rusiji sve do Listopadske revolucije(oktobarske revolucije)
i svojom završnom fazom dotakao se našeg pjesnika.Od simbolista na
Jesenjina najviše utječu A.Beli i A.Blok. Kada se pjesnik pojavio u
Petrogradu u proljeće 1917., oduševljen revolucijom, njegov glas se
nekako odmah izdvojio iz kruga seoskih pjesnika i snažno
odjeknuo.Februarsku revoluciju je pozdravio na svoj religiozni i seoski
način.

Poslije prve revolucije Jesenjin sa seoskim pjesnicima odmah prilazi
revolucionarima.Jesenjinov pjesnički period stvaranja u revoluciji ima
dvije faze, kao odziva na događaje od 1917. do 1920. a ovdje pored
biblijskih motiva i uopće stihova religioznog karaktera, kao što su
Isus Mladenac, Seoski časlovac i triptih, najznacajnije zbirke su
Preobraženje i Trerjadnjica.Jesenjin u revoluciji vjeruje u sreću,
svoju i opću, obožava sve oko sebe, dovikuje revolucionarnom vjetru da
vitla, i da bude blažen onaj ko je "radost zemlje označio kao pastirsku
tugu".U vrijeme obje revolucije Jesenjinova ideologija je seljačka, ali
sa socijalistickim težnjama u pravcu narodnjaka, ipa Cerniševskog i
religioznim tendencijama u duhu seoskih pjesnika i ljevičara
simbolista.On je zaista ushićen novim događanjima i kao pastir i
hodocasnik zanesen pjeva probuđenom narodu.Sada ne postavlja pitanje da
li treba primiti sve što revolucija pruža, niti zahtjeva autonomiju
umjetnosti, kao petrgradski slikari koji su poslije listopada htjeli da
se obrate narodu protiv režimskog prisvajanja umjetnosti.Slično
Majakovskom i Bloku on bez rezerve prihvaća sve i zajedno sa vladom
prelazi 1918. u Moskvu.A ovdje početkom druge polovice 1918. godine
Jesenjin se slučajno upoznaje sa mladim pjesnikom Anatolijem
Mariengofom, sa kojim ce ostati nerazdvojan prijatelj po patnji i
pjesmi u toku mnogih dana i mjeseci.U Jesenjinovoj poeziji ne samo u
Moskovskom periodu već i ranije osjećala se potreba da sve bude u
slikama.U ovoj fazi postiže vrhunac slikovitosti, neočekivanih
usporedbo i izvanrednih metafora. Ovakvo Jesenjinovo stvaranje u Moskvi
odmah je dobilo pristalice i privuklo mnog pjesnike.Među njima najviše
se oduševio mladi futurist A.B. Mariengof, koji je za sobom povukao i
poznatog modernistu u književnosti Vadjima Šeršenjevica.U društvu
njihovom i društvu drugih umjetnika, Jesenjin u Moskvi živi
bohemski.Najčešce je u kavani Pitoresk na Kuznjeckom mostu, ili u malim
lokalima i menzama oko Njikitske ulice i bulevara.Ovdje su se za
vrijeme revolucije skupljali pisci, slikari, glumci da uz skromne
objede diskutiraju, čitaju stihove, ili da priređuju izložbe, da izvode
svoja i tuđa djela, sakupljajuci napojnice od publike ili da
organiziraju razne priredbe i predavanja za namirnice.Pjesnici su u
revoluciji brzo došli u javni i otvoreni sukob sa zvaničnom kritikom i
komesarom prosvjete.Cijele gladne jeseni i mučne zime 1918-1919, koja
je donjela mrazeve, debele snjegove, pjegavac, gripu i druge bolesti,
pjesnici se zanose pripremanjem novog knjževnom pokreta.U mračnim i
hladnim jazbinama u kojima se i mastilo ledilo mladi pjesnici do duboko
u noć razgovaraju, pripremaju almanahe, zbirke pjesama i knjiga sa
čudnim nazivima.Poslije mnogih sastanaka i dugih razgovora A.
Mariengof, V.Šeršenjevic, R. Ivnjev, S. Jesenjin i drugi nezadovoljni
školama simbolizma i futurizma, osnivaju u stanu Mariengofa, uz čaj od
mrkve imažistički pravac u poeziji.Imažisti su bili bučniji na ulici
nego u književnosti. Promićući svoj pjesnički pravac svuda su se
vidjeli i čuli.Kolektivna zbirka Bojadžinca reci, u kojoj je objavljena
Pjesma o kuji koja je Jesenjina svojim originalnim humanizmom neobično
popularizirala, tiskana je na groznom papiru.Njihovo izdavačko
poduzeće, stvarno i knjižnica, u doba kada se sve nacionalizira i kada
nitko ne može ništa samostalno objavljivati, održava se samo
zahvaljujući Jesenjinovoj okretnosti.Imažisti su poduzimali i putovanja
po Rusiji da bi se ishranili, promicali imažizam i priredivali
književne večeri.Najčešce su napuštali Moskvu da se sklone od očiju
vlasti koje ih nisu trpjele zbog uličnih skandala.Imažisticki pokret
značajan je u Jesenjinovom radu kao izvjestan prijelom.Pod njegovim
utjecajem on se osjetio posljednjim pjesnikom sela, koj prilazi lagano
gradu i postaje sve više gradanski poeta.Preokreti sa Jesenjinom su se
dogadali često, ali ovoga puta 1920. u Moskvi nije bila posrijedi samo
osobna sudbina, niti težak život, ni neimaština , ni potucanje po
hladnim ćumezima.Jesenjin je najviše patio u sebi zbog bijede
života,zbog nedaća i sroziranja kojima nije bilo kraja.Sve događaje oko
njega Jesenjin je upijao u sebe, pateći kao junaci Dostojevskog.Samoću
je izbjegavao, jer je od svega viđenog i doživljenog postajao mraćan, a
noću, kada niko nje bio kraj njega, počinjao je votkom liječiti strah
od groznih prizora i usamljenosti.Poslije ovakvih bdijenja i napetosti,
naravno da su nailazili trenuci teške melankolije, opjevani u Kobiljim
koracima.Zbog imažistickog pokreta a i da se snađe često u doba gladi
Jesenjin često putuje na jug Rusije.Na jednom od ovakvih putovanja, u
ljeto 1920. godine Jesenjin doživljava sudbonosan preokret u svome
životu.U vlaku od Kislevodska do Bauka, negdje izmedu postaje
Tihorjecke i Pjatigorska, posmatrajuci kroz prozor kavkazke pejzaže
gleda trku ždrijepca i lokomotive.Meriengof, koji je stajao kraj njega,
posmatrajuci i sam ovo zanimljivo nadmetanje, opisuje ovaj prizor u
Romanu bez laži-"Stepom, uporedo sa našim vlakom, jurio je do ludila
uplašen od lokomotive, vrani laki ždrijebac.Prizor je bio
dirljiv.Vičući iz petnih žila, mašući gaćama i klimajuci svojom tršavom
plavom glavom, Jesenjin je bodrio vranca da istraje.Čelićni i živi konj
trčali su uporedno dva kilometra,zatim je četveronožac počeo da
odustaje i mi ga izgubismo iz vida Jesenjin je bio van
vida.....".Umjetničku evokaciju ovog cijelog događaja daje u
četrdesetodnevnom spomenu.Tada prvi put u njegovoj poeziji trubi rog i
objavljuje selu dolazak gosta sa željeznom trubom.Ovi stihovi ciklusa
predstavljaju vrhunac njegovog bola i istovremeno slom svih njegovih
ideala, vezanih za selo kao glavni izvor snage.Od njihovog postanka pa
do smrti, nekadašnji pjesnik radosti i svitanja ostat će na križanju
puteva: jednom nogom u starom a drugom u novom svijetu..Ovoj fazi
Jesenjinovog razvoja, koju uglvnom određuje tragedija sela i osobna
propast, pripadaju i njegove drame.Zemlja lupež je autorov potpuni krah
prikazivanja suvremenih ruskih dramskih zbivanja.Medutim, drama Puacpv
je vraćanje životu i revoluciji ili pokušaj svjesnog traženja izlaza i
utjehe poslije sloma. Ali Pugacov je znacajan po drugom nećem:on
predstavlja posjlednji Jesenjinov imažisticki potez.U njemu su
pjesnikove stilske figure i slike ponekad usiljene, jednostavne, često
ponavljane, dok je jezik težak i nepomičan kao u bolesnika.Mada i tu
njegova topla lirika ponese djelo, ipak se ono ne razvija dramski
snažno, niti pjesnik stiže da obasja sa svih strana grandioznu figuru
seljačkog revolucionara.Zato je možda u pravu jedan sovjetski kritičar
kada primjećuje da ovdje Jesenjin nije pisao o Pugačovu već Pugačov o
Jesenjinu.

Posljednje godine života, 1925., Jesenjin je u naprestanoj agoniji
stvaranja i smrti.Pjesme prosto kljućaju iz njega da se i sam on tome
čudi."ne mogu da ih zaustavim", "to je kao navijeni stroj", govorio je
znancima.Prije toga, 1924., na Kavkazu, također je grabeći od života
bilježi sve što se godinama gomilalo u duši.Nezaboravna ispovijest Ana
Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu.Ana Snjegina
je pjesnikovo i najrealistcnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja
1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja.Pred
smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znaći najveću
sreću i čudo na svijetu.Njena prolaznost mući, on bi htjeo viječno
sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne
precvjeta.Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje
Jesenjinove pjesme.Opraštajuci se sa životom, on u njima,
tonomintimnosti, uzbudljivih osjećanja,tihih radosti i tuge, izražava
najneposrednija osjećanja najdražeg sebe.U jesen 1925. pjesniku se
teško moglo pomoci"Kada se u posljednje vrijeme govorilo", kaže
Mariengof,"Jesenjin pije", riječi su zvučale kao"udarci malja" i svi su
bježali od opasnog,mahnitog i izgubljenog čovjeka.Po svima
svjedočanstvima Jesenjinu je ovih dana ostajao samo jedan
izlaz-bolniac, a prijateljima - opasnost da je ne odbije kao nekada
sanatorij. Navečer 23.prosinca, Jesenjin po bilješkama zeta Neasedkina,
odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se ide u sobu i kupi
sve svoje stvari.Jesenjin stiže u Petrograd 24.prosinca ujutro, odsjeda
u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajući poslove.Bolesno uznemiren
i nuropat,Jesenjin se tih dana osjećao strahovito usamljen.U hotelskoj
sobi br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve
teža, narocito navecer.Kad god bi pred spavanje otvorio prozor
ulijetalo bih jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.U duši se
stvarao još veći pakao, i on je ujutro 27. prosinca, nemajuci tinte -
kako je sam pricao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz
rasječenih vena.To su bili stihovi "Do viđenja, prijatelju", predani
navečer mladom pjesniku V. Erlihu, koji je zaboravio da ih pročita i
zavirio u njih tek kad je bilo dockan.Navecer 27. prosinca, Jesenjin je
u restoranu svog hotela zamišljen i tužan.Poslije večere je u
vestibilu, gdje dugo sjedi sam, nervozno puši i tone u nesanu misao,
dok se odmara u u ogromnom gradu i velikoj kući.Umoran, duševno
bolestan,očajan,on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noć
punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja
čelo.Rob utisaka i pretjeranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utučen,
ostaje tako do ponoći i do bezumne svjesti kada usplahireno počinje
juriti hodnicima;onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i
preklinje da ga puste unutra.Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih
hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni prijatelja.Pred zamagljenom
svjesti otvaraju se samo vrata najmljene grobnice. On juri u svoju
sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet siječe nožem
vene, zatim prebacuje u kutu sobe preko cjevi za parno grijanje uže od
prtljage, navlači omću oko vrata i poslije ponoći izmedu noći 27. i 28.
prosinca 1925. izvršava trostruko samoubojstvo: presjecenjem vena,
vješanjem i gorjenjem uz cijev za parno grijanje...
Pokopan je u Moskvi 30. prosinca 1925. godine na Vaganjkovskom groblju.

djela:

• "Ispovjed mangupa"
  
• "Kafanska Moskva"
  
• "Tragedija Pugačova"
  

Doviđenja dragi, doviđenja


Do viđenja, dragi, do viđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije --
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.

Stihovi napisani pjesnikovom krvlju uoči smrti (27.XII.1925), snažno su odjeknuli među mladim ruskim pjesnicima i izazvali niz samoubojstava, tako da je Majkovski bio ponukan da napiše 1926. pjesmu "Sergeju Jesenjinu", u kojoj pokušava suzbit pojavu "jesenjištine". U posljednjim stihovima on parafrazira završetak Jesenjinove oproštajne pjesme:

Naš je planet
radostima
ubog nešto.

Treba
otimati
radost
danima što bježe.

Na svijetu
umirati
nije teško.

Stvoriti život
daleko je teže.

NE SMEŠI SE TAKO

Ne smeši se tako, srce me ne zebe.
jer ja ljubim drugu,a ne više tebe.

Znadeš ti i sama, slučajno sam prošo
i ne gledam tebe, nisam tebi došo.

Prošao sam tuda, srcu je svejedno-
virnuo sam, usput, kroz okance jedno.