Mitska bica

JEDNOROZI
Uprkos uvreženom mišljenju da jednorozi potiču iz evropskih mitologija, istina je nešto drugačija. Činjenica je da legende o jednorozima možemo pronaći širom sveta. O kojoj god da se kulturi radi, u pitanju je vitak, prelep beli konj sa spiralnim rogom na čelu. Ipak, naravno, postoje i neke razlike. Na Zapadu se uglavnom smatra prilično divljom životinjom koju je teško videti, a može biti i opasna po ljude. Naprotiv, na Orijentu je jednorog miran, nežan, a verovalo se i da predskazuje sreću. Izgled mu je i tamo manje-više isti kao u zapadnim varijantama s tim što je nešto manji i ima jareću bradicu. U Japanu ga nazivaju Kirin, a u Kini Kilin.
U evropskom predanju, jednoroga prvi put zatičemo kod grčkog istoričara Ktesiasa, 398. godine pre nove ere. Prema njemu, jednorozi su naseljavali Indiju. On ih je opisao kao ogromne bele konje sa crvenom glavom i plavim očima kao i sa rogom na čelu koji je dugačak oko pola metra. Proučavaoci smatraju da je on, čuvši priče raznih putnika, u mašti stvorio životinju koja je neka mešavina između nosoroga i antilope.
Uvreženo je verovanje da rog jednoroga ima isceliteljske moći. Ukoliko se samelje, njegov prah je sjajan protivotrov, a leči i mnoge zarazne bolesti. Povremeno se čak sreće i verovanje da vaskrsava mrtve. Smatra se da ova verovanja potiču iz jedne srednjovekovne legende po kojoj su se sve životinje jedne noći okupile oko jezera. Voda je bila otrovana i one nisu mogle da je piju sve dok se nije pojavio jednorog koji je jednostavno uronio svoj rog u jezero i voda je ponovo postala sveža i čista. Zbog ovoga su i mnogi vladari iz tog perioda organizovali prave hajke na jednoroge kako bi mogli da naprave sebi pehar od njihovog roga.
Smatralo se da jednorozi vode usamljenički život, da obitavaju u dubokim šumama u blizini neke vode u kojoj mogu da se ogledaju. Hrane se nežnim lišćem, a verovalo se i da su besmrtni, ali da imaju neprijatelje i mogu biti ubijeni. Njihovi glavni protivnici su, prema legendama, zmajevi, harpije i himere. Vekovima su simbol nevinosti, ali i iskrenosti te su ih mnoge srednjovekovne plemićke porodice stavljale na svoje grbove.

ZMAJEVI
Zmaj (Dragon) je vjerojatno najslavnija magična zvijer na svijetu, a istovremeno i jedna od onih čije je postojanje najteže prikriti. Ženka je u pravilu veća i agresivnija od mužjaka, no i jednima i drugima približavati bi se smjeli samo vrhunski uvježbani čarobnjaci. Zmajska koža, krv, srce, jetra i rogovi imaju snažna magična svojstva, a zmajska jaja vode se kao zabranjena roba A klase. Postoji deset zmajskih pasmina. Poznato je da ponekad dolazi do križanja među pasminama iz kojih nastaju rijetki hibridni primjerci. Ovdje navodima samo čistokrvne vrste:

NOVOZELANDSKI OPALNOOKI (Antipodean Opaleye)
KINESKI METEORAC (Chinese Fireball)
OBIČNI VELŠKI ZELENI (Common Welsh Green)
HEBRIDSKI CRNI (Hebridean Black)
MAĐARSKI BODLJOREP (Hungarian Horntail)
NORVEŠKI KUKUDRILO (Norwegian Ridgeback)
PERUANSKI GUJOZUB (Peruvian Vipertooth)
RUMUNJSKI DUGOROG (Romanian Longhorn)
ŠVEDSKI KRATKONOSI (swedish Short-Snout)
UKRAJINSKI ŽELJEZNIK (Ukrainian Ironbelly)

Fizički opis zmaja većinom je stereotipan: to je ogromno zmijoliko čudovište s kandžama, kompaktnog, gipkog tijela prekrivenog tisućama ljuski, sa ogromnim preklopljenim krilima, koja mu dopuštaju graciozan let kroz zrak. Zemljom se kreće poput leoparda, a glasa se poput kobre koja se sprema na napad; ima kožu poput aligatora, a kičmu poput zmije.

Grifon - mitsko čudovište
(grč. Gryps, lat. Griphus)
Grifon je mitološko biće, mitološko čudovište nastalo od lava i ptice (orla). U Grčku, pa iz nje u Rim Grifoni stižu najvjerojatnije s Istoka gdje su nastali kao fantastična bića kojima su tamošnji narodi napućili svijet svoje fantazije, ili mitologije. Ipak, najstariji Grifoni poznati su Athumanunhu iz drevnog Egipta, a tamo su oni spoj, ili kombinacija lava i ptice, ili lava i čovjeka, a upravo takva je Sfinga. Iz drevne Mezopotamije Athumanunh vidi Grifona u spoju lava i bika, lava i čovjeka, lava i ptice grabljivice, škorpiona i čovjeka, a tu su onda i zmajevi. Najpoznatiji su 'babilonski zmajevi' siruši i kerubini, krilati bikovi stražari s ljudskim glavama. Kako su se od tih bića razvili Grifoni, Athumanunh priznaje da ne zna, jer ništa pouzdanog i utvrđenog o tome nigdje nema. Ta mitološka fantastična bića Athumanunh pronalazi i u Hesiodovim književnim uradcima, a spominje ih i Herodot koji ih opisuje kao čudovišta s lavljim tijelom, orlovskim krilima i kandžama, a žive negdje daleko na sjeveru Azije. Tamo u tim dalekim prostranstvima Grifoni zapravo čuvaju bogata ležišta zlata. Grifoni su navodno, mnogo jači od ostalih životinja, isključe li se lav i slon. Drevni ljudi Azije mogli su se domoći i pripitomiti Grifona samo neposredno u trenutku kada se on izlegne, kasnije je to nemoguće, a u indijskoj mitologiji upravo Grifoni proganjaju kopače zlata, ali ne zbog zlata, već u strahu da im oni ne ukradu mladunčad. U drevnoj Baktriji upravo Grifoni svojim kandžama kopaju zlato i od njega svijaju svoja gnijezda, a ljudi u svojoj pohlepi dolaze do njihovih gnijezda i oko njih skupljaju ostatke i mrvice koje ispadnu iz gnijezda. Nikada Grifoni nisu došli u sukob ili bilo kakvu vezu s junacima grčke mitologije, a jedinu vezu s njima imao je bog Apolon, ali tu vezu još nitko nije nigdje objasnio.

Sirene
U neverovatnoj galeriji mitoloskih bica antike, koja su minulih vekova rasplamsavala mastu avanturista, istrazivaca i znanstvenika, svoje su mesto imale i ljubavnice plavih dubina - morske sirene.
Brojna svedocanstva
Verovanje u morske sirene i nepoznata morska bica nadnaravnih moci postoje u mnogim kulturama sveta. Jos su stari Sumeri, a kasnije i njihovi naslednici Babilonci, obozavali morsko bozanstvo po imenu Enki (Oannes ili Ea) koje je na jednoj kamenoj fresci sacuvanoj do danasnjih dana, prikazano u obliku - pola covek ~ pola riba. Oni su doboko verovali da je Ea poducio coveka umetnosti i znanosti i stoga su mu svakog leta prinosili darove.

Divovi
Mitovi i legende o snaznim dzinovima, neretko zlim jednookim cudovistima, kiklopima, vec se hiljadama godina prenose, s kolena na koleno, uzbudujuci ljudsku mastu. A u svakom mitu, kazu, ima bar jedno zrno istine!
Ovu zanimljivu pricu zapocecemo jednom dobro poznatom antickom legendom, koju su ovekovjecili i drevni helenski umetnici. Radi se o ~ Bitki Bogova s titanima! U Pergamu (grc. Pergamon), starom gradu na severozapadu Male Azije, prestolnici nekada mocnog Pergamskog carstva (III-II st. pr.n.e.) i svojevrsnom epicentru helenske kulture, pre svega kiparstva, sve do nasih dana se sacuvalo umetnicko delo izuzetne kulturno - istortijske vrednosti ~ cuveni Pergamski oltar!
Legendarna licnost
Oltar je posvecen najstarijem i najpostovanijem bogu starih Grka, bogu Zeusu, pa ga mnogi danas nazivaju jos i - Zeusovim oltarom. Na visokom reljefu stamenog kamenog friza, nepoznati su majstori uklesali borbu na zivot i smrt u kojoj ucestvuje veliki broj osoba. Scena deluje autenticno i puna je dramatike; dok gorostasni titani (?!) ljutito bacaju ogromne gromade stenja, iz Zeusovih ruku bleste munje i udaraju gromovi!

Gnomi
su u mitologiji severno-evropskih naroda mitoloska bica- patuljci koji zive u gustim sumama ispod korenja velikog drveca. I danas postoji verovanje u postojanje Gnoma - patuljaka koji se krecu u sumama hodnicima ispod zemlje, a daju se videti samo odabranima. Oni su pomocnici vila, majstora bele magije i cuvari prirodnih cuda: pecina, vodopada i podzemnih mesta u kojima se nalazi zlato ili druge prirodne dragocenosti. U Nemackoj postoji i danas kult Gnoma - Drustva za zastitu patuljaka, ciji pripadnici ukrasne figure patuljaka iz basti kradu i tajno zakopavaju uz obred u sumama, verujuci da oslobadjaju duse Gnoma, koji ce im pomoci u teskim trenucima.

Vilenjaci (Elves, Elf)
Vilenjaci su poznati po svojoj poeziji, igrama, pesmama, znanju i magiji. Oni vole jednostavne i prirodne strvari. Kada dodje do rata, vilenjaci pokazuju i opasniju stranu svoje umetničke duše, prikazujući veliku veštinu u taktici, mačevanju a posebno u gadjanju lukom i strelom.
Vilenjaci žive dugo i umeju da se uzdignu iznad svakodnevnice, imajući uvek u vidu važne stvari i budućnost. Pa ipak, kada prate neki cilj, bilo da je to avantura ili neko znanje, umeju da se usresrede na postizanje tog cilja. Sporo stiču prijatelje i neprijatelje i još sporije ih zaboravljaju. Nisu plahoviti već promišljeni. Na blage uvrede odgovaraju prezirom a na ozbiljne osvetom.

Minotaur
(Grč Minotauros, lat. Minotaurus - čudovište iz knososkog Lavirinta, s ljudskim telom i glavom bika)
Njegova majka je bila Pasifaja, žena kritskog kralja Minosa, a otac sveti beli bik u koga se Pasifaja zaljubila u Minosovom odsustvu. Da bi ga sakrio, Minos je dao da se sagradi Lavirint, koji je podigao slavni atinski graditelj i umetnik Dedal, i tu zatvorio Minotaura. Minos je u Lavirint bacao mladiće i devojke iz Atine, koje je svakih devet godina na Krit morao da šalje atinski kralj Egej jer je na Atenskim igrama ubio Minosovog sina Androgeja. Od tog danka u krvi Atinu je oslobodio Egejev sin Tezej, koji se dobrovoljno javio među žrtvovane mladiće, i uz pomoć Minosove kćeri Arijadne u teškoj borbi ubio Minotaura.
Minotauri su snažna stvorenja koja sa žestinom čuvaju svoje teritorije i žive u velikim podzemnim lavirintima.
Minotaurova prirodna lukavost i životinjski instinkt mu omogućavaju da sa lakoćom pronadje izlaz iz najkonfuznijih kompleksa tunela a pomoću dobrog njuha (scent) može lako da pronadje žrtvu, što mu daje veliku prednost u lovu, mučenju i uništavanju uljeza.
Minotaur izgleda kao veoma mišićav čovek sa glavom bika i telom prekrivenim gustim krznom. Visok je oko 7 stopa (210 cm). Tamne oči ovih zveri sijaju divljačkim besom.
Minotauri govore jezik džinova (Giant).

Pan - bog šuma i pastira (grč. Pan, lat. Pan)
Pan je sin nimfe Driope i boga Hermesa, a već kao beba rodio se s kozjim nogama, rogat i bradat. Njegov izgled toliko je uplašio njegovu majku da ju je obuzeo dotada nezapamćen strah, pa se takav strah još i danas naziva 'panični strah'. Naime, nimfa Driopa, majka Panova, jednostavno je pobjegla 'glavom bez obzira' i ostavila malog Pana samog. No, otac Hermes ostao je 'hladne glave' i prihvatio sina takvog kakav je, te ga poveo sa sobom na Olimp. Na Olimpu bogovi su se toliko smijali i rugali Panovu izgledu da je nesretnik jednostavno pobjegao iz obilja i sigurnosti Olimpa u mračne i opasne arkadijske šume. Pan je skriven od svih odrastao u tim šumama čuvajući stada, svirajući na fruli i povremeno boraveći u društvu satira i nimfi. Pan je volio biti u društvu boga vina Dionisa i uživao u njegovim veselicama. Drugi bog čije je Pan društvo obožavao bio je bog Apolon kojeg je Pan podučio tajnama proricanja iako je znao da će kasnije Apolon utemeljiti proročište u Delfima koje će biti suparničko njegovom proročištu u Arkadiji. Kasnije su Rimljani izjednačili Pana s Faunom. Pan je bio vrlo sklon smrtnim ljudima, a najviše je volio pastire kojima je čuvao stada od svih opasnosti. No, Pan je bio izuzetno opasan i nasilan ako bi se ga iznenada probudilo iz sna. Neopreznost su mnogi platili time što ih je, u trenutku kada bi probudili Pana, obuzeo paničan strah. Tako su godine 490. p. K. perzijski vojnici neoprezno probudili Pana iz sna jurišajući na položaje Atenjana. Pana je to toliko razbjesnilo da je zaurlao na perzijske vojnike koje je uhvatio panični strah, te su oni u paničnom strahu napustili bojište. Atenski vojnici u jednoj pećini nedaleko Maratona podigli su Panu svetište u znak zahvalnosti. (Athumanunh nije siguran da li je Pan osobno protjerao Perzijance i tako pomogao Atenjanima u bitki kod Maratona, ali je siguran da Panova pećina blizu Maratona dosita postoji, a otkrili su je arheolozi krajem 19. stoljeća.) Mitologija je zapamtila mnoge Panove ljubavne jade. Kada se Pan zaljubio u nimfu Pitiju, no, kada ga je vidjela ona se od straha pretvorila u omoriku. Onda je salijetao nimfu Siringu, no, ona se opet od straha odlučila za skok u vode močvare i tamo se pretvorila u trstiku. Naklonost je jedino dobio od nesretne nimfe Eho, kojoj pak ljubav nije uzvratio Narcis, koja ga je po šumama pratila samo kao glas. Mitologija pak je zapamtila i natjecanje Pana i Apolona u sviranju, dakako, pobijedio je Apolon sa svojom lirom, ali tijekom tog natjecanja kralju Midi izrasle su magareće uši...

Muze - predivne kćeri Zuesa i božice umjetnosti i pamćenja Mneme
(grč. Musai, lat. Musae)
Drevni su ih Grci i Rimljani prikazivali kao predivne djevojke koje su u svojoj ljepoti bile jednake božicama. Muze su bile sklone plesu i pjevanju kojima su uveseljavale bogove, ali i sebe same. Živjele su na Olimpu uz bogove, ali su rado boravile kod izvora rijeke Hipokrene na šumovitom Helikonu u Beotiji, ili kod Kastilijskog izvora na Parnasu u Fokidiji. Prema smrtnim ljudima bile su izuzetno ljubazne i susretljive, pa su nerijetko među njima izabirale svoje miljenike (pjesnike, dramatičare, pjevače, glumce ...). Ipak, kada bi im bila nanesena uvreda muze su pribjegavale ne baš zahvalnim sredstvima osvete. Poznato je u mitologiji da su u svojoj osveti muze oduzele glas, sluh i vid trakijskom pjevaču Tamiru koji se hvalio da je pobijedio muze u natjecanju pjevanja. S druge strane muze su uživale veliku naklonost i zaštitu svih bogova, osim boga Aresa koji ih je naprosto mrzio. Zaus je usmrtio trakijskog kralja Pireneja kad je on htio natjerati muze na služenje. Tako je u Homerovim himnama ostalo zapisano: 'Sretan je na ovom Svijetu onaj kojeg muze vole.'
Muza je bilo devet po mitologiji, ali ponekad se taj broj mijenja, pa ih ima tri, četiri, sedam ili je samo jedna. No, Athumanunh će ih podijeliti na devet najpoznatijih: (TUMPECCET - skraćenica pod kojom ih Athumanunh pamti i razlikuje) Talija - muza komedije, Uranija - muza astronomije, Melpomena - muza tragedije, Polihimnija - muza zbornog pjevanja, Erato - muza ljubavnog pjesništva, Klio - muza povijesti, Kaliopa - muza epskog (junačkog) pjesništva, Euterpa muza lirskog pjesništva, Terpsihora - muza plesa, a njima Athumanunh ponekad doda i Melitu - muzu brižnosti, Mnemu - (majku svih muza) muzu i božicu umjetnosti i pamćenja, te Aeidu - muzu pojedinačnog pjevanja. Opet, Athumanunh će prihvatiti i Platonovu muzu Sapfo s otoka Lesbosa, ali zadržat će pritom ipak svoje mišljenje da je Sapfo zapravo bila prva poznata i priznata pjesnikinja u ljudskoj historiji. Bilo kako da bilo da umjetnici svih vrsta ljudske umjetnosti nisu štovali sve muze koje su ih nadahnjivale u njihovim veličanstvenim djelima (bila ona pisana, građevine ili kiparska), Athumanunh će priznati - ljudska bi prošlost bila tmurna, siva i jednostavno dosadna, a život bi bio nezanimljiv.

Nimfe - božice voda, šuma i planina
Nimfe u mitologiji drevnih Grka i Rimljana zauzimaju niža božanska mjesta, kćeri su to nepoznatih roditelja, mnoge su od njih i obične smrtnice, ali bez izuzetaka sve su redom prekrasne ljepotice. Osobinama može ih se izjednačiti s vilama iz kasnijih mitologija. Nimfe život provode bezbrižno i spokojno u pjesmama, igrama i beskrajnim zabavama. Najčešći pratitelji su im sileni, satiri i panovi, također drugorazredna božanstva iz mitologije. Od bogova njihovo društvo vole Apolon, Hermes i Dioniz, a od božica Artemida. Mnoge nimfe rađaju potomke bogovima, ali i smrtnim ljudima. Osobito su sklone smrtnim ljudima i vole s njima stupati u sve vrste odnosa, a mladi i lijepi smrtnici najbolje što bi mogli i trebali učiniti je da se sklone s puta nimfama. U svojim gorljivim čežnjama za ljubavlju mladih smrtnih muškaraca, nimfe gotovo uvijek nesvjesno kod njih uzrokuju patnju, bol i smrt. Od primjera koje je mitologija zapamtila najpoznatiji su: smrt Hila (Heraklov štitonoša) u Miziji i Hermafrodit u Halikarnosu. Nimfa ima toliki broj da ih je jednostavno nemoguće zapamtiti i razlučiti, a dijele se u tri skupine: najade - nimfe voda, drijade - nimfe šuma i oreade - nimfe iz planina.

Kentaur Hiron
U davna i drevna vremena u sjevernoj grčkoj pokrajini Tesaliji živjela su primitivna, divlja i ratoborna plemena. Ta divlja plemena povremeno bi bila saveznici Grčke, a Grci su ih opisivali kao neobične ljude koji su konjolikim plesovima dozivali kišu. Da li na temelju tih priča ili zbog nečeg drugog kasnije se razvio mit o kentaurima. Kentaur je u grčkoj mitologiji vrlo neobično biće - gornja polovica tijela mu je ljudska (čovjek), a donja polovica životinjska (konj). Kasnije mitologija opisuje kentaure kao vrlo pohotna stvorenja koja su uvijek i svugdje spremna na svađu i sukobe. Poznati su kao i veliki ljubitelji vina. Ipak, jedan je kentaur bio sasvim drugačiji od ostalih, bio je on svijetla iznimka među svadljivim i nasilnim kentaurima. Bio je to kentaur Hiron, sin boga Krona i Filire, kćerke boga Oceana. Kad je majka Filira vidjela kakvo je stvorenje rodila, zauvijek se odrekla sina. Mali Hiron povjeren je u skrb bogu svijetla i čuvaru života, Apolonu. Dok bi se drugi kentauri opijali vinom i zapodijevali svađe, dotle je mali Hiron upijao božanska znanja svog skrbnika Apolona. Kad je odrastao Hiron je postao najpoznatiji liječnik, znanstvenik i prorok drevne Grčke. Nemali put njegove savjete tražili su i sami bogovi, a s vremenom Hiron je postao i učitelj mnogih mitoloških junaka, pa i učitelj jednom kasnijem grčkom bogu. Ahileja je baš Hiron naučio jahanju, lovu, sviranju i liječenju (vidanju ratnih rana). Kasnijeg grčkog boga Asklepija Hiron je podučio temeljima medicine. Hiron je bio veliki prijatelj Herkula (Herakla), ali sudbina mu nije bila naklonjena iako je živio mudro i nesebično prema svima. Tijekom izvršenja svojeg četvrtog zadatka, (lov na bijesnog erimantskog divljeg vepra), Heraklo se zavadio s kentaurima oko prava na njihovo vino. U toj svađi Hiron je želio posredovati, ali ga je, u žaru sukoba i borbe s kentaurima, greškom pogodila otrovna strijela koju je ispalio sam Heraklo. Hiron je trpio užasne bolove, ali zbog svoje besmrtnosti nije mogao umrijeti. Njegov veliki prijatelj Heraklo uzaludno je tražio lijek i bezuspješno isprobao tisuće raznih lijekova, ne bi li pomogao ranjenom prijatelju kentauru Hironu. Kad su napokon Heraklo i Hiron spoznali da neće uspjeti pronaći lijek, zajedno odluče da izađu pred samog Zeusa i zatraže njegovu pomoć. Zeus nije mogao pronaći lijek, ali je Hironu oduzeo besmrtnost, tako da je na kraju Hiron spokojno i bez boli umro, Heraklu je bilo jako žao, a i sam Zeus bio je nezadovoljan smrću Hirona, pa je odlučio da ga zbog njegovog primjerena života zauvijek postavi na Nebo među zvijezde. Eto, tako je po legendi nastalo zviježđe Kentaur, u čast i slavu najmudrijeg i najboljeg među kentaurima, Hirona.