Razni mitovi

Narcis je od rođenja bio iznimno lijep, tako da su se mnogi pitali jeli moguće da tako predivno biće dugo poživi. Tiresije, jedina osoba koja je živjela kao muškarac i kao žena, imala je moć proricanja, te je na to pitanje zagonetno odgovorila: "Narcis može dugo poživjeti ne spozna li sebe."

“Time se elegantno izražava strašna dilema Narcisa”, piše Jeremy Holmes u svojoj knjizi Narcizam, “On ili ostaje zauvijek zarobljen u sjenovitom svijetu samozaljubljenosti ili se oslobađa spona nepoznavanja sebe (što povlači i nepoznavanje drugih), ali po cijenu smrti. Premda Narcis misli samo o sebi, ironija je u tome što on nikada ne može doista spoznati sebe, jer ne može zauzeti gledište izvan sebe i vidjeti sebe ´kakav doista jest´.”

Narcis je odrastao u prelijepog mladića u kojeg su se zaljubljivali mnogi (i muškarci i žene), ali on je uporno ostajao dalek. Jednog dana, ugledala ga je šumska nimfa Eho i istog trenutka ostala obuzeta njegovom ljepotom. Eho je bila djevojka kojoj je majka oduzela dar govora jer je njime privlačila i zavodila žene koje su kasnije postajale ljubavnice njenog oca Jupitera. Zato je mogla samo ponavljati tuđe riječi, ali ne i izgovarati svoje. Postavlja se pitanje: Kako bi ona mogla izjaviti ljubav?

Iz nastavaka Ovidijeve verzije mita o Narcisu doznajemo kako se Narcis jednog dana izgubio u šumi i osjetivši nečije prisustvo povikao: ´Jeli tko ovdje?´ Eho se na to pokazala i odazvala: ´Ovdje…´ Narcis se odmah potom okrenuo i pobjegao vičući kako bi radije umro nego primio njenu ljubav. Eho je time bila strašno povrijeđena i uskoro je umrla od tuge, a od nje je ostao samo glas.

“Narcisi slamaju srca”, piše Holmes, “Ne vide posljedice svojih djela na druge. Privlače laskavce i ulizice koji su pak i sami narcistički traumatizirani i nadaju se odrazu njihove slave. Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona vječno želi biti u njegovu naručju. On misli samo na sebe, ona misli samo na njega. On se ne može identificirati s drugima i tako učiniti njihove glasove svojima, te time proširiti svoju osobnost; ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuđena je na blijedo oponašanje.”

Jednog dana, žedan nakon lova, Narcis se nagne nad vodu želeći ugasiti žeđ. No, međutim, tek što je popio vodu, već je iznova bio žedan. U njemu se rodila žeđ koju kao da je bilo nemoguće utažiti. Stojeći tako nad vodom, Narcis ugleda svoj odraz i istog trena se zaljubi. “No što više pokušava zagrliti sebe, poljubiti usne koje mu se primiču, to se više razočarava i pati”, opisuje Jeremy Holmes, “Oplakuje svoju sudbinu. Vječno odvojen od objekta svoje ljubavi, on prvi put doživljava gubitak i tugu.”

Na kraju spozna sebe, shvati da je Drugi kojeg vidi u odrazu na površini vode on sam i poželi da se može odvojiti od samoga sebe, kako bi mogao pokloniti svoju ljubav. Shvativši da u toj odvojenosti više ne može živjeti, da mora umrijeti, krajnje suosjećanje prema Drugome i izriče riječima: Htio bih, onaj dulje da živi, kojega ljubim.
U trenutku smrti, Narcis doživljava metamorfozu i preobražava se u prelijepi cvijet - cvijet Narcisa.

Pre izvesnog vremena sastao se veliki galakticki savet i uputio mitski poziv mnogobrojnim svetlosnim bicima: deci sunca, krilatim andjelima, vesnicima sunca, ratnicima duge i drugim sjajnim bicima mnogih zvezdanih sistema.

Za vreme sastanka usla je Ljubav Galaktickog Kruzenja, Veliki Duh, i ispunila sve miloscu, svojom Bozanskom svetloscu i svojim recima: " Pozvani ste da zacarate jedan svet na kome ce se desiti velike promene. Oni koji odgovore na ovaj poziv, otici ce na mesto gde se odvija planetarna evolucija i gde su iluzija i strah mocni ucitelji. Pozivam sve one sa darovima i talentima da budu moji emisari tamo, da uzdignu i preobrate frekvenciju planete Zemlje, jednostavno, prozimanjem i ukorenjivanjem Ljubavi. U ovom utelotvorenom mitu vi cete biti stvaraoci nove stvarnosti, stvaraoci zlatne oktave."

Galakticka Ljubav je nastavila:" Na tom putu, svako od vas ce se potruditi da bude intuitivni navigator osposobljen da probudi svoju svest i podstakne srce stremljenjem ka cistoj ljubavi i bezuslovnom sluzenju. Samim tim sto ste vesnici sunca i luconose, vi cete prenositi svetlost i zato vas pozivam da obasipate narode Zemlje svetloscu, da pomognete GAJI i njenoj deci u preobrazaju. To je deo plana u kome cete biti prekriveni zaboravom. Medjutim, dokle god budete pamtili osecaj decje nevinosti i poverenja bicete harmonicni pomagaci preobrazaja Zemlje. Ponekad ce biti potrebno da se nadjete u nekim oblastima sa teskim vibracijama. Za neke ce ta iluzija odvajanja od ljubavi biti vrlo teska.

Ali prepoznavajuci svoju pravu prirodu, vasa ljubav ce probraziti dubine dvojnosti, a vasa svetlost ce obasjati mnoge.

Vase ucesce u ovom izazovu je potpuno dobrovoljno, medjutim ta promena na Zemlji je cudesna i izuzetna. Ako prihvatite tu misiju imacete priliku da rastvorite i saznate sve sto ste postigli tokom mnogih inkarnacija, dobijajuci izuzetnu mogucnost kvantnog skoka svoje svesti. Za vas je vazno da odaberete ples sa Zemljom GAJOM i njenom decom dok oni ne okoncaju svoju Svetlosnu ceremoniju."

Tako je govorio Tvorac, Svetlost Galaktickog Okretanja. I tako su svetlosna bica bezbrojnih udruzenja i saveta vernih zvezdama odlucila da se otelotvore na planeti Zemlji da pomognu u tom krunskom dogadjaju budjenja iz planetarnog sna. Postojao je, takodje i proces zastite razradjenog plana budjenja bica iz privida otudjenja i pokrova zaborava tako uobicajenog na Zemlji.

Svetlosna bica koja su putovala da pomognu GAJI dogovorila su se da pomazu jedni drugima u cuvanju secanja. Tako su zvezdane semenke ostavile kodove u razlicitim oblicima: kao zvuke, boje, svetla, slike, reci, simbole- vibracione rezonance koje ce im pomoci da se sete svog dogovora sa Svetlom.

Dogovoreno je da se ti kodovi pojavljuju svugde: u vizionarskoj umetnosti i muzici, u prodornim pogledima, u razgovorima i osecanjima i da stvaraju duboku ceznju za budjenjem i dostizanjem otelotvorenja ljubavi.

...okupani vodama uspomena, pripremljeni kao ratnici duge da bi ispunili obecanje novog i starog mita, jamceci prisustvo Ljubavi na Zemlji. Taj izvor ljubavi ce se odmarati u narucju bogova saljuci talase ozdravljenja i ljubavi preko GAJE. Tvoje budjenje u tom trenutku, tvoji darovi ce probuditi i pokrenuti druge. Koristi smeh, pesmu , ples, dim, uzivanje, poverenje i ljubav, jer ce oni stvoriti veliki talas promene, koji ce pomeriti granice starog mita dvojnosti i otudjenosti, ostvarujuci cudo mira i jedinstva na Zemlji.

Iskoristi svoje darove za dobrobit GAJE. Na nekoj Supernovoj svesti, GAJA i njena deca ce se obuci u svetlost, stvarajuci blistavo svetlosno telo Ljubavi i radjajuci se ponovo medju zvezdama. Mitski poziv je poslat. Veliki izazov je poceo. Probudite se ratnici duge, vesnici sunca, svetlosna bica galaktickih sirina. Drevni nebeski putnici stvoreni ponovo u ovom trenu istrajte u lepoti i snazi ljubavi GAJE. Zaboravite nepoverenje. Vi ste Bozanska deca sunca. IDITE sa svojim srcima i delite svoje velike darove. Prepustite se magiji Zemlje.

Setite se...

Kozmičko jaje

U početku Vremena postojao je samo kaos, a taj kaos bio je oblikovan poput kokošjeg jajeta. Unutar jajeta nalazili su se Yin i Yang, a to su dvije suprotstavljene sile od kojih je načinjen cijeli Svemir. Yin i Yang su tama i svijetlo, žensko i muško, hladno i toplo, vlažno i suho. Onda pak jednoga dana, te dvije suprotstavljene sile, a koje su se nalazile unutar jajeta, raskinuše ljusku jajeta. Teži elementi potonu da bi stvorili Zemlju, a lakši plutahu da bi stvorili Nebo. Između Neba i Zemlje pojavi se prvo živo biće, a bijaše to P'an-ku. Svakoga bi se dana tijekom osamnaest tisuća godina Zemlja i Nebo odmicali malo-pomalo, a P'an-ku svakoga dana naraste baš toliko koliko su se Zemlja i Nebo odmakli, pa je on neprekidno ispunjavao prostor između Neba i Zemlje. P'an-ku – ovo tijelo bilo je obraslo gustim krznom, imao je dva roga koja su mu stršila iz čela, a imao je i dva zuba derača koja su mu rasla iz gornje vilice. Kad je P'an-ku bio sretan i dobro raspoložen, vrijeme je bilo lijepo, a kada bi se P'an-ku uznemirio i bio oneraspoložen, ili se razljutio, bjesnila bi oluja i padala kiša. U P'an-ku – ovoj pratnji nalaze se četiri nadnaravne životinje koje su za drevne Kineze predstavljale vrlo značajne i smislene simbole. Bili su to: zmaj – poglavar svih ljuskastih stvorenja, kornjača – glavarica stvorenja s oklopom i školjkom, feniks – najljepše stvorenje među pernatim stvorovima i jednorog – predvodnik svih stvorova koji imaju krzno. O uzvišenom P'an-ku – uu kazuju priče da je iscrpljen mukotrpnim razdvajanjem Neba i Zemlje, umro još u doba kada se Svijet tek oblikovao. Njegovo tijelo raspalo se u više komada. Tako je od glave nastala planina Sjevera, od trbuha planina Sredine, lijeva ruka planina Istoka, a desna ruka planina Zapada, noge pak planine Juga. Od očiju P'an-ku – uovih nastali su Sunce i Mjesec, od mesa Zemlja, od kose drveće i biljke, a od suza i znoja rijeke i jezera. Dah P'an-ku – a postao je vjetar, a glas grom i munja. Od buha P'an-ku – ovih nastalo je čovječanstvo. No, prije nego je umro P'an-ku je uz svesrdnu pomoć zmaja, kornjače, feniksa i jednoroga svojim čekićem i dlijetom oblikovao Svijet, a u najranijem dobu čovječanstva vladao je nad svim ljudima i živim stvorovima. Sa svojeg visokog prijestolja podučavao je P'an-ku ljude svakodnevno o Suncu, Mjesecu, Zvijezdama, te o morima koja su bila ispod njih. Ljudstvo koje ga je slušalo ćutjelo se bodro i radosno, a kad im je P'an-ku prenio sva potrebita znanja, tada je umro, ili je možda zauvijek nestao tako da ga nitko više nikada vidio nije.

Beowulf – gaetski mitski junak

Anglosaksonci su pjesmu o Beowulfu pjevali davno prije nego je bila zapisana u 8. stoljeću, a priča koju će Vam napisati Athumanunh potječe iz 10. stoljeća. Anglosaksonci su potomci sjevernoeuropskih plemena koje su Briti pozvali 400. godine, nakon što su Rimljani napustili Britanski otok, da im pomognu u borbama protiv divljih škotskih plemena. Anglosaksonci su zapravo mješavina Angla, Saksonaca, Juta i Frižana. Ti Anglosaksonci nakon što su otjerali divlja plemena u negostoljubive planinske sjeverne krajeve Britanskog otoka, negdje oko 600. godine zaratili su i sa svojim domaćinima Britima, te im oteli velike dijelove Britanskog otoka. No, Anglosaksonci nisu bili naviknuti na maglom prekrivena glibovita i boćata jezera, pa su ubrzo nastale i prve legende i mitovi o strašnim čudovištima koja su vrebala iz tih jezera. Jednu takvu legendu sada će Vam napisati Athumanunh. 'Hrothgar, kralj Danaca, sagradio je u Heorotu golemu dvornicu za održavanje brojnih svečanosti na kojima je on dijelio zlatne narukvice svojim ratnicima i članovima družine. Tako se tijekom tih svetkovina pila medovina, nazdravljale se brojne zdravice, a bardi su pjevali o svima čudima ovoga Svijeta. Zvuci bučna veselja noćima bi se dizali pod nebesa s visokih rožnika dvornice. No, vani je vrebalo, u ustajalim vodama baruštine, zlo mitsko stvorenje imenom Grendel. Bio je Grendel opako čudovište, strah i trepet krajeva uz granicu, a zvuci svirke i ljudski smijeh nanosili su mu strašne i netrpljive bolove. Jednu za drugom noći Grendel je patio u bolovima sve dok jednom nije odlučio da provali u Heorot. Straža pred dvornicom bijaše zadrijemala, a u samoj dvornici kraljeva družina drijemala je shrvana veselicom i teških glava od bijelog piva, s trbusima punim raznih jestvina. Grendel im pregrize vratove i poput zaklane stoke odvuče ih u svoju jazbinu. Tako je punih dvanaest godina Grendel provaljivao u Horthgarsku dvornicu i odvlačio najvjernije kraljeve ljude. Nitko od inih ratnika nije se usudio suprotstaviti strašnom Grendelu, sve dok nije odnekuda pristigao mitski gaetski junak Beowulf. Ubrzo je Beowulf obznanio da će on ubiti strašnog Grendela ili će i sam umrijeti u njegovoj jazbini. Kraljev mitski ratnik Unferth odgovarao je Beowulfa od njegovog nauma, ali je on ipak te noći goloruk i nenaoružan dočekao u zasjedi Grendela. Nakon kraćeg hrvanja, uz strašan, gnjecav zvuk trganja mesa, Beowulf iščupa Grendelu jednu moćnu šapu. Grendel urlajući i zavijajući od bola pobjegne u mrak. Nastane veliko veselje, ali je ono bilo preuranjeno. Naime već te iste noći iz mraka izroni još strašnije čudovište i još opakije stvorenje, a bila je to majka Grendelova koja je te noći usmrtila najboljeg kraljevog odličnika Aeschera. No, Beowulf i Unferth sada su slijedili čudovište u mrak i saznali u kojem se jezeru ono krije. Kad je Beowulf odlučio zaroniti u tamne vode jezera Unfert mu pokloni svoj mitski mač Hrunting koji nije nikada mogao promašiti. Beowulf je zaronio u duboko jezero, a strašno ga čudovište odjednom iz mraka dohvati svojim čeljustima. No, nije ga moglo povrijediti jer je Beowulf nosio oklop načinjen od metalnih prstenova. Beowulf udari čudovište mačem, pogodi ga, ali mač nije mogao probiti krljušti. Tada Beowulf ugleda veliki mač koji je davno prije pripadao nekom divu, on ga podigne i njime udari čudovište. Vode jezera proključale su krvlju, kraljevi ljudi koji su stigli na jezero, žalosno su zaključili da je Beowulf mrtav. No, nije bilo tako, jer se ubrzo na površini jezera pojavio Beowulf noseću u rukama glavu Grendela i njegove majke. Nastane silno veselje i bučne gozbe koje potrajaše nekoliko dana. Nakon tih gozbi i bogatih darova koje mu je poklonio Hrothgar, Beowulf i njegovi ljudi iznova porinu svoj brod stazom galeba, tragom kita, natrag u zemlju Gaeta, gdje je Beowulf još dugo imao kraljevati.'

Legenda o Crnom otoku
U turopoljskim šumama bilo je nekoć kao mravlja, ogromnih životinja. Nalikovale su na volove, samo su bile još jedanput tako velike. Dlaka im je bila crna, a rogovi dugi dva rifa. Životinje su se zvale turovi, po čemu danas Turopolje nosi svoje ime.
Na riječnom otoku stajao je grad, crn poput noći a u njemu živješe kralj turova. Bijaše ogroman i crn, oči mu bijehu kao baklje, a rogovi zlatni. Ime mu je bilo Urus, bog plodnosti. Jedne burne noći porastu mu rogovi do neba, dosegnu crne oblake, a vila oblakinja zapne mu o njih. On se zaljubi te je skine s oblaka i zarobi u gradu.
Živio je s njom u ljubavi te uskoro čitav otok preplaviše vile crnih kosa. Naga im je tijelesa pokrivao crni veo. Kad bi nastala noć, ljudi bi gledali kako se na mjesečini u srebrenim valovima Save kupaju, dok vjetar vijori njihovim crnim velima poput oblaka.
Svake godine izašao bi iz crnog boga bijeli nagi mladić. Tom su prilikom crne vile letjele svijetom tražeći mladu nevinu djevojku. Odjenule bi je u bjelinu i žrtvovale svojem bogu Urusu.
Još i danas stari ljudi toga kraja pričaju da otokom lete crne vile pa ga nazivaju "Crnim otokom".