Re: Lokrum

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 11:39

Otok Lokrum je zbog svojih prirodoznanstvenih osebujnosti ponajprije
botaničkih, zaštićen zakonom kao upravljani prirodni rezervat.
Površine je 72 ha, s najvišim vrhom 91 m, na sjevernoj strani
otoka. Od kopna je Lokrum udaljen 700 m. Najveći je dio otoka
prekriven makijom i šumom. Od prvobitnih šuma crnog jasena i hrasta
crnike preostale su samo male sastojine, a velike su površine
danas prekrivene egzotama i unesenim drvećem i grmljem, posebice
u parkovnom dijelu otoka (Badovinac et al.. 1972).
Značenje Lokruma za ornitofaunu, posebice seobu ptica, uočeno
je još početkom šezdesetih godina. Godine 1961. u okviru dubrovačkog
Biološkog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
u Dubrovniku osnovana je Ornitološka stanica na Lokrumu. Namjena
je Stanice bila da se kontinuiranim prstenovanjem dobiju podaci
o dinamici i seobenim putovima ptica selica na području južnog
Jadrana, ali i da se izučavanjem autohtonih vrsta te dinamike
populacija ptica Lokruma steknu nove spoznaje iz terestričke ekologije,
posebice sinekologije ptica na otocima (Štromar. 1963). U prvoj
godini djelovanja Ornitološke stanice prstenovana je 1.701 ptica,
a već tijekom 1962. godine Stanica je prstenovala 4.283 ptice,
75 različitih vrsta, uglavnom na Lokrumu, ali i na susjednim cavtatskim
grebenima: Bobari i Mrkanu. Ornitološka djelovala je, na žalost,
tek pet godina, no u to je vrijeme prstenovano 14.815 ptica, što
se može smatrati značajnim uspjehom, i time je na najbolji način
opravdano njeno postojanje. Najveća je zasluga pritome bila u
entuzijazmu ornitologa dr. Ive Tutmana i preparatora Andrije Lesingera.
Njihova je zasluga i u tome što su nastavili prstenovanje ptica
na Lokrumu, šezdesetih i sedamdesetih godina, dok je početkom
osamdesetih na Lokrumu započeo prstenovanje i ornitolog Ištvan
Ham, zajedno sa studentima biologije Prirodoslovno-matematskog
fakulteta u Beogradu. Podaci o tim pticama pohranjeni su u arhivi
Zavoda za ornitologiju, a ovdje se citiraju pod skraćenicom "ZZO".
Na Lokrumu je sve donedavno, u benediktinskom samostanu, bio smješten
i Prirodoslovni muzej s ornitološkim zbirkama izuzetne vrijednosti.
Temelj je činila izložbena ornitološka zbirka Balde Košića, u
kojoj većina preparata potječe iz kraja devetnaestog stoljeća,
odnosno za tadašnji Dubrovački domorodni muzej preparati su prikupljeni
u razdoblju 1882-1916. godine. Šezdesetih godina ornitološku zbirku
nadopunjuju Andrija Lesinger i Ivo Tutman.te osim nove izložbene
postave formiraju i studijsku zbirku ptičjih svlakova. Velik broj
preparata i svlakova potječe upravo s Lokruma i danas pruža koristan
dokument o dinamici ornitofaune otoka. Podaci iz ovog muzeja citirani
su skraćenicom LOKZB.
Osim toga, dio je ornitološkog materijala prikupljenog na Lokrumu
pohranjen i u znanstvenoj zbirci ptičjih svlakova Zavoda za ornitologiju
JAZU u Zagrebu, što je citirano skraćenicom ZZO.
Velik broj podataka o pticama Lokruma prikupio je tijekom nekoliko
decenija dr. Ivo Tutman (1980), a korišteni su i usmeni podaci
Andrije Lesingera, kojem ovom prilikom još jednom na tome zahvaljujem.
Prvi autor ovog članka nekoliko je puta nakratko posjetio Lokrum.
Podaci prikupljeni tim istraživanjima citiraju se kao: vl.istraž.
Iza svakog podatka navodi se, rimskim brojevima, autor, odnosno
izvor. Skraćenica ZZO označava znanstvenu zbirku ptičjih svlakova
Zavoda za ornitologiju JAZU u Zagrebu i podatke iz arhive u kojoj
su pohranjeni izvještaji o pticama prstenovanim na području Jugoslavije
od 1910. do 1987. Skraćenica LOKZB označava podatke izložbene
zbirke ptica Prirodoslovnog muzeja na Lokrumu.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 11:39

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 11:41

Otok Lokrum i Wagnerschule
1884 ~ 1915

Ovaj napis nema pretenzije da govori o vrijednosti arhitektonskih
rješenja dvojice mladih arhitekata Alfreda Fenzla i Franza Kayma
već da dade kulturno-povijesnu dimenziju činjenici koja bi u svakom
slučaju trebala izazivati poštovanje, nadasve prema vremenu koje
neopravdano smjestavamo na margine dubrovaceke povijesti, barem
kad je riječ o arhitekturi i urbanizmu.
Pojam Wagnerschule u kulturnoj povijesti Evrope jasno je određen.
Formirana 1894. godine na inicijativu poznatog bečkog arhitekta
Otta Wagnera škola je preuzela funkciju najviše naobrazbe arhitekata,
prvenstveno s područja Habsburške Monarhije, a pod direktnim protektoratom
samog cara Franje Josipa I, i to s namjerom da se usklađuju arhitektonske
forme s potrebama i zahtjevima vremena držeći se strogo tradicionalnih
kanona. Međutim, Wagnerova škola se ne zaustavlja na ovim temeljnim
principima, već unoseći istraživački pristup otvara putove gotovo
svim izumima našeg stoljeća, dakle novoj arhitekturi.
Škola je bila u rangu tzv. Specialschule, tj. škole za stručno
usavršavanje u rangu univerziteta, i stekla je atribut najbolje
škole arhitekture tadašnje Evrope.
Nije naodmet napomenuti da je ovom školom prošao i znatan broj
mladih arhitakata s našeg dijela Monarhije kao npr. Jože Plečnik,
Viktor Kovačić, Zaninović i drugi, a prema određenim informacijama
naš najpoznatiji secesijski skulptor Ivan Meštrović u njoj polazi
tečajeve arhitektonske kompozicije.
Imena Jožeta Plečnika i Ivana Meštrovića, trebalo bi, mislim,
posebno izdvojiti jer su obojica djelovali u Dubrovniku i trebalo
bi osvijetliti to njihovo prisustvo, nadasve u kontekstu nedavne
rehabilitacije tih dvaju značajnih imena ne samo naše kulturne
povijesti. Svakako da je nemali utjecaj imala tzv. "meditaranska
inspiracija" čiji impulas snažno obilježava Joseph Hofmann,
jedan od vodećih secesijskih arhitekata, koji nakon povratka s
putovanja 1896. godine priređuje izložbu u velikoj auli Akademije
serijom crteža samoniklih kuća na Capriu, što je značajno pridonijelo
kritičkoj orijentaciji u arhitektonskom istraživanju s tezom da
moderna arhitektura mora voditi računa ne samo o problemima ambijenta
nego i o arhitektri određenih sredina. To je zasigurno bio najveći
doprinos vrlo naprednog školskog programa, koji je obavezno uključivao
studijska putovanja, a gdje je područje mediteranskih kultura,
pa prema tome i Dubrovnika, značajno plijenilo pažnju mladih arhitekata,
polaznika ove škole.
Nakon otprilike tisuću nastavnih sati učenik je bivao prepušten
samom sebi. Tako je na trećoj godini svatko odabirao temu, što
je odgovaralo diplomskom radu, o kojoj se određenog poslijepodneva
u tjednu diskutiralo s profesorom, bilo o općem programu, ili
o preliminarnim skicama. Sigurno da je takvim seansama i prijedlog
mladih arhitekata Alfreda Feuzla 1900. godine odnosno Franza Kayma
1913. godine bio predmetom razgovora te da je autoritet Otta Wagnera
mogao doprinijeti formiranju ideje, teme i odabiru lokaliteta.
Naime, Dubrovnik, a posebno Lokrum, imali su velik publicitet
u Beču, ne samo u vrijeme u kojem je djelovala škola već i ranije,
tj. od vremena prvog dolaska cara Franje l u Dubrovnik 1818. godine.
Boraveći u Dubrovniku vodio je dnevnik, u kojem je pored ostalog
zabilježio svoja zapažanja l divljenje dubrovačkim zidinama, koje
su "visoke, jake, prekrasne, sagrađene od četverouglastog
kamenja", dok za Lokrum govori da je u njegovim očima izgledao
"nalik čipki".
Mnogi namjernici stizali su u Dubrovnik i odnosili utiske o izuzetnom
kraju, a što je u mnogim slučajevima rezultiralo i vrlo inspirativnim
napisima koji su dodatno potpomagali reklamiranju Dubrovnika i
njegove okolice. Tako je djelo Ide Duringsfeld "Aus Dalmatien",
1857. godine tiskano u Pragu, osobito doprinijelo razglašavanju
Dubrovnika kao starog, lijepog i u svakom pogledu privlačnog grada.
No od sviju gostiju vjerojatno je najveću pažnju plijenio boravak
nadvojvode Maksimilijana (brata cara Franje Josipa I) i Maksimilijanove
supruge, koji su 1859. godine kupili Lokrum. Otada počinje vrlo
intenzivno razdoblje arhitektonske pa i mikrourbanističke djelatnosti
na ovom otoku do 1867. godine, koje ga postavljaju u sam vrh evropske
klasicističke arhitekture i prostornog uređenja.
Osobni dolazak cara Franje Josipa l još više nagalašava atraktivnost
Dubrovnika odnosno Lokruma.
U svakom slučaju, činjenica da Dubrovnik u drugoj polovici XIX,
stoljeća postaje značajna turistička destinacija sa svim pogodnostima
koje su bile na raspolaganju, od željeznice koja je povezivala
Beč s Trstom te parobrodske redovne linije na relaciji Trst-Gruž-Krf
te izgradnja udobnih hotela, a prije svega na glasu poznatog hotela
"Imperijal" na Pilama omogućili su da se ono što se
čuje preko medija javnog informiranja i osobnim iskustvom doživi,
u čemu su nemalu ulogu imali i razni prospekti i vodiči s vrlo
inspirativnim fotografijama "obećanog raja" - da parafraziramo
Bernarda Shawa.
Vrlo je vjerojatno da su i naša dva mlada arhitekta hodočastili
u Dubrovnik, kao što i danas iz cijelog svijeta dolaze u namjeri
da se "napiju s izvora", kao što u jednoj dopisnici
prijatelju piše poznati arhitekt Viktor Kovačić iz Ravene.
Nije nam dosada poznato da li je i Otto Wagner osobno dolazio
u Dubrovnik, ali je zasigurno bio vrlo informiran o svemu što
se događalo na Lokrumu u periodu Habsburgovaca.
U navedeni okvir povijesnih i kulturnih zbivanja opravdano smještavamo
i slučajeve mladih bečkih arhitekata Alfreda Feuzla i Franza Kavma.
Svaki je na svoj način prezentirao viziju Lokruma.
Godine 1900. Alfred radi diplomski rad s temom "palača mira",
gdje su još uvijek prisutni značajni utjecaji prošlih epoha, u
vrlo blagom kritičkom tonu, dok projekt -diplomski rad - Franza
Kayma iz godine 1913. svjedoči o zrelosti kritičkog odnosa prema
arhitektonskoj gradi, u kojem su vrlo snažno izražene tendencije
moderne arhitekture.
Ova dva rada pobuđuju i dodatnu pažnju jer su i jedan i drugi
lauerati nagrada ustanovljenih na ovoj školi. Alfred Feuzl dobiva
za svoj rad najbogatiju nagradu, tzv.
Nagradu Swedenwein, dok Franz Kayma za svoj diplomski rad dobiva
godišnju specijalnu nagradu škole.
I na kraju, trebalo bi zaključiti da ovaj prikaz nije imao namjeru
valorizirati projekte Alfreda Feuzla i Franca Kayma s aspekta
vrijednosti uklapanja u ambijent niti s aspekta zaštite okoline,
već samo skrenuti pažnju na jednu kulturnopovijesnu činjenicu,
više kao kuriozitet, da je otok Lokrum bio temom školskog programa
vodeće arhitektonske škole u tadašnjem svijetu, te da bi ovaj
biser mogao naći svoje mjesto u niski ostalih vrijednoti.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 11:44

Premda se zbog blizine grada i svog benediktinskog samostana
Lokrum često spominje u opisima dubrovačkog kraja, ipak su njegovi
građevinski spomenici jedva spomenuti u povijesti dalmatinske
umjetnosti. Pisao sam o njima 1955.1 i 1963.2 godine pa te rasprave
sada popunjavam novim zapažanjima.
Benediktinci naseliše Lokrum u prvoj polovici 11. stoljeća i otada
pa do sredine 16. stoljeća poduzimali su zamašne radove na proširenju
svog samostana i crkve koja bijaše, pored istaknute stolne crkve
i dominikanske u gradu, benediktinske sred Jezera na Mljetu i
franjevačke u Stonu, jedna od četiriju značajnih građevinskih
spomenika dubrovačkog romaničko-gotičkog umijeća. Klaustar ili
četverouglasto dvorište sred lokrumskog samostana svojim širokim
prozračnim i vitkom arkadama jedan je od najljepših spomenika
te vrste, iako je oštećen.

Najstarija crkva tog moćnog benediktinskog reda, čiji se redovnici
isticahu u ranom srednjem vijeku u građevinarstvu, bijaše sagrađena
u predromanickom slogu i pronađeni jedva sačuvani njeni kameni
ulomci svjedoče da bijaše ukrašena reljefnim pleterom kao mnoge
naše crkvice tog zapadno-evropskog kiparskog izraza 9. do 11.
stoljeća. Ti reljefni ukrasi pokazuju vrsnoću kojom prednjače
među sličnim u tzv. starohrvatskoj predromanici i spadaju među
najljepše od njih. Ostaše rastrgani u ruševini i zasada su jedini
i dragocjeni dokazi da zidovi nestale najstarije lokrumske crkve
bijahu umjetnički primjereno ukrašeni poput onih ostalih crkava
njenog doba na dubrovačkom i dalmatinskom području. Šteta je stoga
da njen tloris nije sačuvan, odnosno da još nije otkriven pod
kasnijim pregradnjama i nadogradnjama, jer bi možda otkrio jednu
od svojih raznolikih inačica koje su česte u dalmatinskom predromanickom
planiranju, ali su u dubrovačkom kraju rjeđe. Taj slog crkvenog
graditeljstva bijaše zahvatio i ostale dubrovačke otoke pa je
prirodno da se ispoljilo i na Lokrumu. Budući pak da je u toj
crkvi bio pokopan dubrovački nadbiskup Vita u 11. stoljeću, moglo
bi se pretpostaviti da bijaše raskošnija od ostalih, pa možda
i ukrašena freskama. Međutim, benediktinci, ugledavši se na raskoš
romaničkih zgrada u obližnjem gradu, zamijeniše svoju raniju crkvu,
vjerojatno u 13. stoljeću, velebnijom i čvršćom u romaničkom slogu,
koji se ispoljio na crkvama i samostanima njihova moćnog reda
na dalmatinskom primorju zahvativši čak i njihov samostan u zabitnom
predjelu Pakljeni na otoku Šipanu. Nisu dakle mogli izostati u
ljepšem i čvršćem preoblikovanju 13. stoljeća svoje ranosrednjovjekovne
crkvice i mimoići taj reprezentativni slog koji se sljubio s Dalmacijom.
Ta romanička crkva i samostan danas su ruševine, ali su im djelomično
sačuvani zidovi građeni lijepo klesanim kamenom. Crkvi ostaše
tri slikovite polukružne apside i sjeverni zid obrubljen pri vrhu
nizom uobičajenih srpastih slijepih lukova na konkavnim konzolicama
ukrašeni zidnim lezenama i vitkim prozorima polukružna luka. Unutrašnje
zidove dijele polupiloni s pet velikih lukova srpasta oblika.
U svemu tome se očituje istančanost romaničkog sloga, a njegova
raskošnost se izražava u ukrasnim reljefima u kojima se prepliću
lisnate lozice, kovrčasto lišće i živahne životinje. Ti sačuvani
ulomci po obradi i motivu sliče na ukrase apuljskih, dubrovačkih
i raških crkava pa svjedoče povezanost onih građevinsko-kiparskih
škola 12. do 14. stoljeća. Nažalost, ti se slikoviti reljefi koji
oživljavahu pod južnim svjetlom dubrovačkim usklađene zidove rasuše
kao i freske kojima nađoh tragove u sjevernoj apsidi, što se moglo
i očekivati jer crkve dubrovačkog područja obilovahu zidnim slikarijama
u srednjem vijeku.
Uz južni crkveni zid prostiraše se samostan s trijemom klaustra
kojem se primjećuju romanički tragovi vrata srpastih lukova i
počeci arkada i svodova uzanih i čednih omjera. Očito je, dakle,
da lokrumska crkva i njen samostan, s onda uobičajenim dvorištem,
sudeći po dosada sačuvanim a osobito bogatim kiparskim ulomcima,
predstavljaše skladnu cjelinu raskošne dubrovačke romanike, pa
su nam ovi ulomci iz 13. stoljeća dragocjeno svjedočanstvo o likovnoj
i kulturnoj povezanosti graditeljstva velikog romaničkog sloga
na Sredozemlju u kojem naši graditelji, kipari i slikari odigraše
značajnu ulogu uklopivši djela tog likovnog izraza u sredinu onog
vremena uzduž našeg primorja i stvorivši posebne pojedinačne škole.
Poneseni velikim zamahom dubrovačke izgradnje u 15. i 16. stoljeću,
u vremenu koje 1987. godine nazvasmo na velikoj zagrebačkoj izložbi
dubrovačke likovne umjetnosti "zlatno doba Dubrovnika"4,
ni kulturni i moćni red benediktinaca nije mogao zaostati starinskim
izgledom svojih osamljenih, ali u ophođenju s prosvijećenim ljudima
u svojim prometnim mjestima i pristupačnim boravištima, osobito
na ubavim i privlačnim prirodnim položajima Lokruma, Mljetu i
u Višnjici uz sjevernu obalu s koje se pruža jedinstven pogled
na sljubljenost grada s krajolikom dubrovačkim. Lokrum je u doba
renesanse, kada se zavoljela ljepota i cijenila udobnost pitomog
krajolika, nalazeći se kao poseban okrajak tog slobodnog prirodnog
vida, kao zeleni, pošumljeni otok na domaku, a u suprotnosti vrućeg,
kamenog i zbijenog grada, bio osobito omiljen i posjećivan kako
nam dva učena talijanska humanista Filip de Diversis i povijesnik
Serafin Razzi u 16. stoljeću napisaše. Benediktinci su stoga u
punom cvatu dubrovačkog graditeljstva krajem 15. i u 16. stoljeću
proširili svoj ugledni lokrumski samostan tim više što sredinom
15. stoljeća obnoviše svoj red i samostanski život prema propisima
padovanske Kongregacije Sv. Justine, kojoj su tada i pripojeni,
a njihov samostan posjećivahu ugledni gosti i ličnosti. U to vrijeme
je procvalo i dubrovačko gotičko-renesansno graditeljstvo, pa
se ono odrazilo i u proširenju samostana na posjećivanom Lokrumu.
Samostan je sagrađen u gotičko-renesansnom slogu i njegovu skladnu
cjelinu okrnjiše i preinačiše neogotičkim nadogradnjama austrijskog
nadvojvode Maksimilijana u drugoj polovici 19.stoljeća5. Pokušavaše
ga pretvoriti u njegov dvorac i, mjesto da uspostave ruševni klaustar,
izmijeniše mjerilo stare zgrade usklađene u 16. stoljeću s krajolikom
i podrediše je uzdignutoj novogradnji, ne stideći se ostaviti
u ruševini najljepši dio tog romaničkog i renesansnog sklopa,
pače ti truli polomljeni i ruševni oblici kao da su godili romantičarskoj
obmani dekadentnih Habsburgovaca. Oni podrediše trošnost lokrumske
likovne baštine, mjesto da ulože sredstva, kojima raspologahu,
u obnovu te povijesne vrijednosti. Hodnike i ćelije ispuniše bezvrijednim
kipovima i poprsjima Arpadovića i Habsburgovaca.
Ipak se veći dio gotičko-renesansnog samostana dade sagledati
usprkos bezobzirnih izmjena, neznalačkih popravaka i neogotičkih
nadogradnja surovih i umrtvjelih u pomodnosti nadvojvodinih vremena.
Na čvrstom zidu istočnog samostanskog krila sačuvan je niz ćelijskih
prozora, svaka ćelija ima dva prozora, manji uz veći, tako da
je zračenje i vjetrenje prostorije bilo omogućeno i kad je veći
glavni prozor bio zatvoren.
lako takvi prozorčići ne bijahu uobičajeni, ipak ih se sreće zbog
ljetne sparine u dalmatinskim gradovima, primjerice na pročelju
renesansne palače Gabrielis na središnjem trgu u Korčuli, Karepićeve
sred Narodnog trag i Kambijeve u Splitu, te očituju održavanje
ugodnosti u renesansnim stanovima. Taj skladni ritam prozora i
prozorčića, reljefno gotički uokvirenih, davao je inače jednoličnom
vanjskom zidu lokrumskog samostanskog spavališta, kojemu je slijed
prekinula nova austrijska nadogradnja, dojam čvrstoće i sabranosti,
a ujedno i neposredan dodir sa svježim zrakom pošumljena otoka
i u toplim noćima i u nevremenu. Među prozorima vanjskog zida
južnog krila, koji su, nažalost, preinačivani, sačuvana je veličanstvena
bifora, vjerojatno najveći dvojni prozor kasnogotičkog sloga u
dalmatinskom graditeljstvu 15. stoljeća, koji osvjetljuje po običaju
dug hodnik prvog kata spavališta.6 Ističe se svojim gotičko-renesansnim
reljefnim ukrasom, otvorom, i stremljenjem uvis na uskom zidu
a i rijetkim motivom rastvorene školjke u lišću. Vjerojatno je
rad domaćih kipara, vještijih u obradi kamenih ukrasa negoli ljudskih
i svetačkih likova, kako to pokazuju nespretni reljefni Marija
i Gabrijel u luneti s prizorom navještenja u kojima se također
očituje gotičko-renesansna manira domaćih kipara. Luneta nekoć
stajaše nad nadvratnikom glavnih vrata samostanske crkve kojoj
je romaničko pročelje, čini se upravo po tome, bilo u doba renesanse
preobličeno. Natpis u renesansnoj kapitali također odaje da je
luneta bila nad crkvenim ulazom koji je srušen.
Domaći su majstori podigli i prostrano samostansko dvorište, klaustar
vitkih stupova sa slikovitim raznolikim glavicama, kojima se u
reljefnosti ponegdje odrazuje "cvjetna gotika" Jurja
Dalmatinca, koja prodiraše i u samostanska dvorišta, iako su u
nekima poneke motive unosili i strani majstori, napr. Firentinac
Maso di Bartolomeo u dominikanskom.7 Te raznolike glavice na stupovima
lokrumskog klaustra jasno očituju vještinu a i bujnost motiva,
umetaka i dodataka kao inačica među ugaono kovrčasto lišće. Stupovi
su nosili, a djelomično još i drže, svodove širokih renesansnih
otvora, koji ograđivahu, a zapravo nadopunjavahu kamenim ukrasima
zelenu bujnost i cvat prostranog dvorišnog perivoja koji zaokruživahu.
Nažalost, ostaše samo istočno i južno krilo, dakle samo dva dijela
tih skladnih arkada prozračnog, slikovitog dvorišta u kojem je
na kruni bunara triput ponovljan reljefni vlasteoski grb Đurđevića.
Sve pojedinosti gradnje i građevinski ukrasi pokazuju svojim
slogom da su na samostanu zidali ponajviše domaći dubrovački i
korčulanski graditelji. To uostalom potvrđuju i ugovori sklopljeni
između majstora i predstavnika od kojih neke već objavih.
Ti graditelji i kipari 15. i 16. stoljeća imaju hrvatska imena,
iz čega se vidi da lokrumski redovnici, iako bijahu pripojeni
padovanskom središtu, ipak nisu naručivali majstore iz Italije,
već su se koristili iskustvom dubrovačkih i korčulanskih koji
su, radeći neprekidno u toku stoljeća na građevnim spomenicima,
i tada rasprostirali svoju raznovrsnu djalatnost i pored sudjelovanja
stranih umjetnika.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 11:45

Domaćim majstorima treba pripisati i kapelu izvan samostanskog
gotičko-renesansnog sklopa, pa i veći dio kamenih renesansnih
ulomaka, zidnih ukrasa, kamenih polica ukrašenih reljefima koji
se nadovezuju na one predromaničke uzidane i smještene na različita
mjesta oko samostana. Sve te kamene predmete i ulomke treba sačuvati
i okupiti, jer i najmanji od njih upotpunjava lokrumsku likovnu
baštinu kojoj se ne obraćaše posebna pažnja u prošlom stoljeću.
Prvih godina tog stoljeća Lokrum je uvažavan nakon pada Dubrovačke
Republike za vrijeme napoleonskih ratova kao ratno uporište u
sukobu između zaraćenih Francuza, Rusa i Engleza. Napoleon je,
da zaštiti zauzeti Dubrovnik, tražio u kolovozu 1806. od maršala
Marmonta da na Lokrumu sagradi tvrđavu ili poljsko zemljano utvrđenje,
redutu. O toj Napoleonovoj naredbi izdatoj preko Eugenija, kralja
Italije, doznaje se iz Marmontova pisma ministru rata krajem ožujka
1808.
To pouzdano Marmontovo pisanje u njegovim "Uspomenama"
potvrđuje vijest o postanku čvrste okrugle tvrđave Fort Royal
koja se nalazi i danas vrh najvećeg vrha na Lokrumu odakle gospodari
pogledom na okolicu.
Dok je ta građevina ostala uzaludna i skoro nepoznata, Lokrum
se od druge polovice 19. stoljeća pročuo po dvorcu austrijskog
nadvojvode Ferdinanda Maksa. Dokoni član Habsburške vladarske
porodice za svoj je ladanjski boravak dao nadozidati na jugoistočnom
dijelu samostana svoj dvorac, uklopivši ga bezobzirno u staru
gotičko-renesansnu cjelinu. Sagrađena je visoka kula u pseudoslogu
onog vremena s neoromaničkim biforama u vrhu, pridodanim krilom
i terasom natkritom odrinom, sredozemnog, dubrovačkog izgleda.
Maksimilijanov nerazumni odlazak u Meksiko, gdje ga pobunjenici
strijeljaše, i nehaj prijestolonasljednika Rudolfa, koji naslijedi
Lokrum, kao i njegova nasilna smrt, pa i nemoć dubrovačkih dominikanaca
kojima ga Habsburgovci prepustiše da uzdrže trošni građevinski
sklop, doprinesoše njegovu postepenom propadanju, l Maksimilianove
nadogradnje, na kojima se raskrili njegov grb, jedva odoljevahu
trošnosti, jer nisu uzdržavane ni u doba Kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca, pa ni nakon drugog svjetskog rata, iako predstavljahu
ostvarenja neogotičkog sloga. Ostaše vidljive i u slikama, akvarelu
i fotografijama onih koji spominjahu u svojim putopisima početkom
našeg stoljeća Lokrum, a na pristaništu još osta i lučka kućica.
Mnogi pisci su se divili raznolikosti ukrasnog bilja i cvijeća
koje je bilo sađeno u uređenim vrtovima, u klaustru i oko samostana.
Među njima je i Lujo Vojnović, koji 1922. godine zažali "uništenje
divnih leandara u manastirskom klaustru i siječenje borova bez
plana i cilja" a napomene i zapuštenost zapadnih vrtova.
Obnovu Lokruma, koja je pred nama, treba provoditi podjednako
i njegom vrtova, hortikulturnih zahvata i građevinskih prostora
i zida , jer je ta cjelina njegova bitna odlika i pokazuje kako
se može uskladiti ljepota prirode i građevinskog umijeća koje
se upravo u posljednje vrijeme sukobljava i krnji i u osjetljivom
i izrazito dubrovačkom krajoliku gdje se kida i trga sljubljenost
prirode s likovnom građevinskom baštinom.
U početku nemirnog 19. stoljeća naobraženi Dubrovčani se sklanjahu
u tihu lokrumsku osamu. Odatle je Antun Kerša pisao književniku
Ivu Bizaru u Mletke ljeti 1801.:
"Već smo tjedan dana na Lokrumu, gdje nam ljupkost mjesta,
zdravi zrak i tisuću ostalih okolnosti ovaj boravak čine ugodnim."

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 11:47

Lokrum je bio naseljavan još u prethistoriji o čemu govore grobni
prilozi koji se čuvaju u dubrovačkom muzeju. Također je sačuvan i dio
antičke nadgrobne stele, te četiri reljefna ulomka ukrašena pleternom
ornamentikom uzidana u jugozapadnom dijelu nekadašnjeg benediktinskog
samostana. Dokumentirano razdoblje povijesti Lokruma započinje 1023.
godine kada su ga dubrovački nadbiskup Vital i načelnik Lampredije s
gradskim plemstvom darovali svojim sugrađanima svećeniku Lavu i
benediktincu Petru da na njemu sagrade samostan i nesmetano ga
posjeduju. Benediktinci su naselii Lokrum u prvoj polovici 11. stoljeća
i otada pa do sredine 16. stoljeća poduzimali su zamašne radove na
proširivanju svoga samostana i crkve, koja je pored stolne crkve i
dominikanske u Gradu, benediktinske na mljetskim jezerima i franjevačke
u Stonu, jedna od četiri značajna građevinska spomenika dubrovačkog
romaničko – gotičkog umijeća. Klaustar usred lokrumskog samostana jedan
je od najljepših spomenika te vrste. Najstarija crkva benediktinskog
reda bila je sagrađena u predromaničkom stilu i od nje su preostali
jedva sačuvani kameni ulomci u blizini današnjeg Botaničkog vrta. U 13.
stoljeću benediktinci su sagradili veću trobrodnu i troapsidalnu
baziliku u romaničko – gotičkom stilu, od koje su danas ostale samo
ruševine, s djelomično sačuvanim ostacima istočnog i zapadnog
samostanskog zida, tri polukružne apside i razrušenim klaustrom. U 15.
i 16. stoljeću južno od starog romaničkog bio je izgrađen novi samostan
u gotičko – renesansnom stilu. Zapadno i sjeverno krilo ovoga samostana
bili su srušeni u velikom potresu 1667. godine, a očuvala su se dva
krila s klaustarskim vrtom. Početkom 1860-ih, u jugoistočnom dvorišnom
kutu ovaj je samostan okrnjen i preinačen neogotičkim nadogradnjama
austrijskog nadvojvode Maksimilijana. Istodobno je u istom stilu
sagrađena danas teško oštećena lugarova kuća u Portoću. Osim samostana,
na Lokrumu se spominju još tri crkve: Sv. Mihajla, Sv. Cirijaka i Sv.
Ilije. Do danas je ostala sasvim sačuvana samo crkvica Navještenja
gotičko – renesansnih obilježja iz 15. – 16. stoljeća, pored ulaza u
Botanički vrt.

Kompleks lazareta, čiji se ostaci
nalaze na sjevernoj strani otoka, građen je po nalogu Senata Dubrovačke
Republike, radi zaštite od epidemije, između 1534. i 1557. godine.
Lazaret, iz strategijskih razloga, nikada nije bio dovršen, pa je
započeta gradnja nove karantene na Pločama. Kasnije, 1647. godine po
nalogu Senata dio Lazareta je srušen, a njegovim su kamenjem učvršćene
gradske zidine.

Na najvišem vrhu Lokruma (Glavica 96 m) nalazi se tvrđava Fort Royal
sagrađena po Napoleonovoj naredbi maršalu Marmontu odmah nakon zauzeća
Dubrovnika 1806. godine. Utvrdu je kasnije koristila i austrijska
vojska, koja je 1830. godine izvela znatne dogradnje.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 11:51

Na Lokrumu je ukupno zabilježeno 156 vrsta ptica koje pripadaju u 43
porodice. Ukupno se gnijezdila 31 vrsta, ali neke samo tijekom jedne
ili nekoliko godina. Tako je gniježđenje samo u jednoj godini
zabilježeno za vodomara (Alcedo atthis) i krstokljuna (Loxia curvirostra), dok se kobac ptičar (Accipiter nisus)
gnijezdio od 1960. do 1964., a nakon toga se gnijezdio povremeno,
svakih nekoliko godina. Na otoku su se prestale gnijezditi krški sokol (Falco biarmicus), jarebica kamenjarka (Alectoris graeca), fazan (Phasianus colchicus), galeb klaukavac (Larus cachinnans). U poslijednja dva desetljeća na Lokrum su se naselile: gugutka (Streptopelia decaoto), crnokapa grmuša (Sylvia atricapilla), siva muharica (Muscicapa striata), velika sjenica (Parus major) i zeba bitkavica (Fringilla coelebs). Od češćih gnjezdarica na otoku Lokrumu možemo izdvojiti: škanjac mišar (Buteo buteo), kobac ptičar (Accipiter nisus), galeb klaukavac (Larus cachinnans), jejić lulavac (Otus scops), velika ušara (Bubo bubo), crna čiopa (Apus apus), bijela čiopa (Apus melba), lastavica pokućarka (Hirundo rustica), grmuša crnoprhnica (Sylvia melanocephala), stjenjak modrokos (Monticola solitarius), crnoglava strnadica (Emberiza melanocephala), vrabac pokućar (Passer domesticus), zeba bitkavica (Fringilla coelebs), zelendur zelenac (Carduelis chloris), sivi soko (Falco peregrinus), gugutka (Streptopelia decaoto), crni kos (Turdus merula), muharica (Muscicapa striata), velika sjenica (Parus major).
Naročito je zanimljiva velika ušara čijih nekoliko parova stalno
obitavaju na otoku i noću se dolaze hraniti golubovima u staroj
gradskoj jezgri.

Ostale skupine kopnenih kralježnjaka manje su poznate. Od gmazova zabilježena je vrsta veliki zelembać (Lacerta trilineata), kućni macaklin (Hemidactylus turcicus), glavor (Ophisaurus apodus), obična čančara (Testudo hermanni). Od sisavaca poznati su nalazi bjeloprsog ježa (Erinaceus concolor), čija je populacija nekad bila vrlo brojna, sivog puha (Glis glis), malog topira (Rhinolophus hipposideros), te podvrsta sivog dugoušana (Plecotus austriacus kolombatovici). Stanište ove dvije vrste šišmiša bilo je u potkrovlju starog samostana.

Isto je tako velika brojnost i raznolikost morskih biljnih i
životinjskih bentoskih populacija. Na kamenitim podlogama pronađeno je
više rijetkih vrsta kao npr. zelena moruzgva (Actinia cari) i vrlo rijetka vlasulja (Phellia elongata), kao i zakonom zaštićeni puž Mitra zonata.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:02

Najstarija legenda se vezuje za 11. stoljeće i dolazak benediktinaca.Tako legenda kazuje o velikom požaru koji je izbio u gradu, a
dubrovčani se zavjetovali sv. Benediktu (u to vrijeme popularan svetac
ondašnje europe), ako im
spasi grad, oni će sagraditi samostan i crkvu. Legenda kaže da je požar bio istog časa ugašen, a zahvalni dubrovčani podigoše samostan na lokrumu i crkvu posvećenu BDM.

Činjenice:
1. kako je rečeno benediktinski samostan je
osnovan u 11. st. (1023) što dokazuje prijepis osnivačke isprave iz 13.
st.(povijesni arhiv, to je najstarija sačuvana isprava o dubrovniku i u
njoj nema spomena o veneciji već o bizantu, što je dokaz da se u to
vrijeme dubrovnik otrgnuo iz mletačke vlasti). odluku o osnivanju
samostana i darovnici zemljišta na lokrumu donio je nadbiskup 'vital' i
plemstvo grada;

2. uistinu je 1023 u velikom požaru izgorio veliki dio tad još 'drvenog' dubrovnika.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:04

Richard Lionheart
Stari dubrovački kroničari obradili su priču o rikardu lavljeg srca i
dubrovniku, odnosno lokrumu. legenda kazuje da je u 12 st. (kroničari
uzimaju god. 1116., koja nije točna) engleski kralj putujući (s
kraljicom u domovinu) na mletačkoj lađi, a prilikom povratka iz 3.
križarske vojne, zapao u strahovitu oluju na otvorenom moru.Kralj se zavjetovao bogorodici da će u koliko se spasi sagraditi dvije
crkve njoj u čast: prvu na mjestu na koje stupi čizmom, a drugu u
engleskoj. dalje, legenda kazuje da se je brod uspio dokopati malene
uvale (portoč) otočića lokruma. čim su doznali za to dubrovčani su
poslali svoje poklisare kralju s molbom da izmijeni svoj zavjet o
gradnji crkve vrijedne 100.000 dukata, a oni će podignuti na lokrumu
malenu crkvicu.Uslišavši molbu dubrovčana engleski car je dao graditi crkvu bogorodici
u dubrovniku (na mjestu današnje katedral su ostaci dvaju prethodnih:
bizantinske i romaničke, današnja je barokna). dalje legenda kazuje, da
je rikard prvi na nagovor dubrovčana otpravio mletački brod i prema
ankoni otputovao na dubrovačkom jedrenjaku.

Činjenice:
prema pisanju j. tadića, povjesničara i
kroničara, rikard lavljeg srca je uistinu bio u dubrovniku kao i mnogi
drugi vladari prije i nakon njega. isto tako je moguće da je obilatim
darom podupro namjeru dubrovčana o gradnji crkve, dar, koji je ostao u
sjećanju, ušao u legendu i o njemu se priča i do današnjih dana.
međutim iznos od 100 tisuća zlatnih dukata je bio golem novac onda i
mnogo stoljeća nakon toga i teško je povjerovati u takvu kraljevu
izdašnost.
dubrovčani su katedralu počeli graditi u 12., ali i tijekom 13. st., a
za njezin završetak je bio nametnut (1272.) poseban namet, a osobito na
njezino unutrašnje uređenje, tako da ni u prvim desetljećima 14. st.
ona nije bila potpuno opremljena. Potresom 1667. je razrušena.
Richard je doista doživio olujno nevrijeme u jadranu, iskrcao se u akvileji, a ne u ankoni.
No da je legenda uistinu živjela u i s dubrovnikom, prvenstveno
zahvaljujući benediktincima (smatra se da su oni i začetnici legende),
potvrđuje i stečeno pravo opata lokrumskog benediktinskog samostana da
drži pontifikalnu misu u katedrali u nazočnosti kneza i vlade, na
svijećnicu (kandeloru, to je dan uoči proslave sv. vlaha), pozivajući
se na zavjetno obećanje engleskog kralja. dubrovački nadbiskup ( uvijek
talijan) im je to pravo dokinuo 1597., ali im je veliko vijeće
republike vratilo već 1598., pa je i papa poništio nadbiskupovu odluku.
Tako je legenda o o zavjetnom daru rikarda lavljeg srca i dubrovačkoj katedrali službeno živjela u republici četiri stoljeća.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:04

S.P.Novak (prepričano): Rikard 1. je poginuo
1192. u jednom dinastičkom sukobu. odmah nakon preuzimanja prijestolja
sudjlovao je u 3. križarskom ratu s francuskim kraljem filipom 2. i
njemačkim carem friedrichom barbarossa. na povratku iz svete zemlje
nije zapeo samo u dubrovniku, već je bio zarobljenik austrijskog
vojvode leopolda i pušten uz otkupninu od 100.000 maraka.

u srednjevjekovnom dubrovniku, prema kroničarima, našla je utočište i
bugarska carica ana, tetka cara dušana srpskog. njezin sin sisman bio
je pokopan u benediktinskom samostanu na lokrumu.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:07

lokrumsko prokletstvo
legenda o lokrumslom prokletstvu utemeljena je na odluci francuza da
zatvore lokrumski samostan uz protjerivanje benediktinaca. za izvršenje
odluke imenovana su dubrovački patriciji gozze, pozze i sorgo (gučetić,
pucić i sorgojević).Prema legendi, benediktinci su na sve načine pokušali osporiti odluku
temeljem višestoljetne nazočnosti na otoku, ali bez uspjeha. posljednju
noć koju su proboravili na otoku, napustili su crkvu svete marije nakon
službe božije, obučeni u redovničke habite s lkapuljačama na glavi,
pogrebnim korakom u koloni po jedan, tri puta su obišli otok upaljenim
voštanicama, koje su, u znak prokletstva, okrenuli naopako. dok je
trajala ta ohodnja, a trajala je prema legendi cijelu noć, vosak je
kapao putem, a oni su gromoglasno izgovarali prokletstvo:

Nek je proklet svaki koji pribavi lokrum za svoje osobno uživanje!

Mrtvi umorni napustili su ga u zoru ne osvrnuvši se niti ikad više nisu na njega stupili nogom.
Benediktinsko prokletstvo se je na lokrumu, prema legendi vrlo brzo počelo ostvarivati:
jedan od trojice patricija bacio se kroz prozor, drugi se je utopio u moru prema lokrunu, dok je trećeg ubio vlastiti sluga.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:09

Činjenice:
Nakon pada republike 1808. vlasnikom otoka postao je tomašević vrlo imucan kapetan. malo nakon kupnje materijalno je propao i morao je prodati lokrum. sljedeći kupac bijaše maksimilijan habsburški, mlađi brat austrijskog cara franja josipa 1.
Do te poslovne transakcije dubrovčanina i austrijanca došlo je posve
slučajno. Naime, nakon eksplozije, pod lokrumom je potonuo brod triton
(1). maksimilijan je u svojstvu zapovjednika mornarice došao 1859.
odati počast poginulim mornarima i tad je ugledavši ga (otok), a
kasnije i razgledavši ga (s ostacima njegove drevne prošlosti) odlučio
otkupiti kako bi ga preuredio za svoje ljetovalište. Tako je i učinio.
mnogo se bavio njegovim uređenjem, izvršio je mnoge preinake starog
samostana, dozidao belvedere, trasirao stazice cijelim otokom sve do
tvrđave fort royala , koju je dao podignuti marmont još 1806., čim su mu trupe ušle u dubrovnik.
Maksimilijan je dugo vremena proveo na lokrumu sa svojom ženom belgijskom princezom charlote u idiličnom miru, tišini i zelenilu mediteranskog i tropskog bilja.

No lokrumska idila nije potrajala, dužnost ga je odvela u meksiko. Izabran za cara 1864., strijeljan je 1667.

(1) na sjevernoj strani lokruma u blizini područja skalice u spomen na tu nesreću postavljen je križ s natpisom, koji je i danas tamo.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:12

Poslije toga, otok je bio ponuđen Dubrovniku da ga
otkupi za minimalni iznos od 20.000 forinta, ali je
ponuda bila odbijena.

Sljedeći kupac Dujmović iz poljica (nosio je venecijanski naslov 'conte de polica') je ubrzo nakon kupnje doživio potpuni financijski krah.

Ukleti otok od njega otkupljuje odvjetnik dr. jakopović iz budimpešte, kojemu je car Franjo Josip 1. povjeravao neke poslove. Zbog čuvene prošlosti lokruma ubrzo je na svijetlo dana isplivala
istina da Jakopović nije odvjetnik (da je bio prevarant koji je
bespravno nakon 1848. koristio naslov i ime nekog poginulog vojnika),
već brijač. Car mu nije oduzeo titulu zbog sebe, ali je dotični moralno potpuno uništen ubrzo umro.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:16

Njegovim nasljednikom postao je maladi husarski
časnik, koji se je utopio i prije nego je nogom zakročio na otok. Između dubrovnika i lokruma jaki šijun (pijavica) prevrnula mu je čamac.

Habsburgovci se ponovno pojavljuju kao vlasnici otoka u osobi prijestolonasljednika Rudolfa i njegove žene Stefanije. Novi vlasnik Lokruma postat će prestonasljednik Rudolf (puno ime Franc
Karl Josif), jedinac Franca Josifa I i Elizabete Bavarske, koji je na
dubrovačkom otoku proveo svoj medeni mjesec sa zaručnicom Stefanijom.
Stari dubrovački kroničari kažu da se "zemlja zatresla a more
uznemirilo" kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na
pješčanu lokrumsku obalu. Bio je to, kažu Dubrovčani, predznak skore
Rudolfove tragedije.
Pucnji u Sarajevu

I stvarno, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat će se
tragedija koja će mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih
storija, romana, tv-serijala i filmova. Opijen pomućenim strastima i
ljubomorom, austrijski će prestonasljednik na krevetu prekrivenom
mirišljavim ružama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Mariju
fon Veceru, prekrasnu živahnu kćerku ugarskog plemića Albina fon
Vecere, a nakon toga pucat će sebi u slijepočnicu i tako okončati svoj
kratki ali uzbudljivi život (1858.-1889.)!

Nikad ne razjašnjeno tragično ubojstvo i samoubojstvo još su jednom potvrdili benediktinsko prokletstvo.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:18

Potaknuta ovim dogođajima u obitelji vezanim uz prokletstvo otoka carica elizabeta odlučila
je riješiti se lokrma nudeći ga opet benediktincima, no to nije
uspjelo. legenda kaže da je potajno darovala dubrovačkim dominikancima
novac da ga oni prividno otkupe.

Otok je bio na javnoj dražbi, čak je i biskup strossmayer kao
kupac za njega davao iznos od 30.000 forinti, ali je prodaja
obustavljena tako da je lokrum i nadalje ostao u rukama habzburgovaca.

Kaže se da je za njega bila zainteresirana rudolfova kći i unuka cara f. josipa 1., kneginja elizabeta windischgroatz .

caricu elizabetu , 1898. ubija anarhist lucceni .

propast obitelji habzburgovaca ima (ili nema) veze s lokrumskim prokletstvom?
- najstariji sin nadvojvode franja ferdinanda (ubijenog 1914. u sarajevu) završio je kao agronom;
- kneginja elizabeta windischgroatz u nekom nocnom lokalu u pragu.
pucala je u pjevacicu, ljubovcu svoga muža i bila izopcena iz obitelji;
- propast obitelji 1918., nakon 700 godina vladavine

.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:18

- maksimiljan i charlote

za vrijeme svog boravka na lokrumu maksimilijan je u golemi hrast pod
starim dvorcem urezao inicijale svog i charlotinog imena (istina je da
je svugdje pa i na kvake od vrata stavljao inicijale). no grom je
udario u hrast, nestali su monogrami, a ostalo samo srce.

- charlote i ljubavnik

nedugo nakon maksimilijanove smrti udovica (charlote) izabire otok za
boravak s ljubavnikom. njezina jahta je iz neobjašnjivih razloga
potonula pred lokrumom, a ona jedva izbjegla smrt.

- rudolf i stefanija

medeni mjesec na lokrumu. legenda kaže da se je brdo srđ tako zatreslo kad se je maldi par iskrcao na njegove obale.

- carica elizabeta

jednom je posjetila lokrum, ali nije htjela tu prenociti.

- dubrovačke gosparke, tj. plemkinje su legendu o prokletstvu izdašno
koristile za ljubavne avanture u parku koji je zbog straha i legendi
bio zaobilažen

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:19

Konačno, legende kažu da su se 1914. godine spremali ljeto provesti na
Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i
njegova supruga Sofija Hohenberg. No, prije odlaska na dubrovački otok,
oni su posjetili Sarajevo gdje su brutalno ubijeni u atentatu. Ta
tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je
poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski ratu u kome su
pala - tri carstva - austrougarsko, tursko i rusko!

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:20

Prema legendi, noć prije odlaska s Lokruma kružili su otokom sa
svijećama okrenutim naopako proklinjući sve buduće vlasnike.
Prokletstvo se, po legendi, može skinuti samo ako se pokupi sav vosak
koji je te večeri potekao.

od silver_shadow Ned Jul 12 2009, 12:21

Osobno , rekli su mi da nikad ništa ne nosim s otoka: školjke, biljke, životinje, kamenčiće, jer je prokleto. Mislim da većinom na taj način se može sačuvati i botanički vrt i spomenici otoka.